Tokom bogate karijere, Stevan Kragujević je, ponekad brzim refleksom i percepcijom, ponekad izuzetnim strpljenjem, uspeo da "ulovi" i ovekoveči neobične događaje i sačini sjajne novinske priče, ili da gotovo jedini među kolegama posvedoči o nekim zbivanjima, iz svakodnevice, ili sa javne scene.

Bio je pokretač novih rubrika u svojoj "Politici"; saradnik listova i magazina širom zemlje, autor brojnih reportaža.

Iako je napunio osamdesetu, sa elanom i entuzijazmm je radio doslovno do poslednjih dana života.

Poslednja fotoreportaža Stevana Kragujevića, objavljenja je u subotičkom listu "Hét nap", dan pred njegovu smrt. Ali, ni ona nije bila poslednja! "Politikin Magazin", br. 239, 28. aprila 2002. objavjuje fotoreportažu "Sasvim poseban čovek" (o zaljubljeniku u starine, iz Sente) koju je deset dana pred svoj odlazak Stevan Kragujević odneo kao redovni prilog svom voljenom listu, "Politici" i koju nije dospeo da vidi u štampi.

Po oceni kolega, i sam je bio "sasvim poseban".

Mnogi fotosi Stevana Kragujevića, od početka rada u novinarskoj profesiji, bili su preštampavani, u zbornicima i antologijama, objavljivani kao naslovne strane časopisa ili knjiga, ili korišćeni kao osnova drugih umetničkih dela, novčanica, ili plakata. Svedočeći o događajima, i sami su bili događaj.





Novčanica sa likom Josipa Broza Tita, realizovana u saradnji sa Stevanom Kragujevićem - 1985.

Profesionalni ansambl narodnih igra i pesama Srbije – "Kolo" - 15. maj 1953.

Knjiga ISTORIJA UMETNOSTI U SRBIJI XX VEKA (drugi tom)

Jubilej RTS-a : 54. godine od početka rada Televizije Beograd - jednu od prvih "špica"

Sto dvadeset godina od rođenja Nobelovca Ive Andrića

Autoput Bratstvo-jedinstvo, 1946.

ANTONI IDN (ANTHONY EDEN), 18. septembar 1952. u Beogradu

ČASOPIS “DUGA” br. 313, 1950.

TITO NA KOSOVU, 1967.

TITO U SPLITU, 1962.

PRVOMAJSKE PARADE

SUSRET SA MANAKIJEM

IVO ANDRIĆ

FILM “VESNA”, 1953.

KONGRES SAVEZA NOVINARA JUGOSLAVIJE 1951.

BRANKO ĆOPIĆ

UMETNIČKI ŽIVOT BEOGRADA – KOMPOZITOR PETAR STOJANOVIĆ

TITO U “POLITICI”, 5. FEBRUAR 1969.

NJUJORŠKA FILHARMONIJA U BEOGRADU

FILMSKE NOVOSTI

SAJAM KNJIGA, BEOGRAD, 1981.

TITO U NARODNOJ BIBLIOTECI SRBIJE

IZLOŽBA POVODOM DANA SENTE, 8. oktobar 1990.

LED NA DUNAVU 1966.

SNIMANJE FILMA VELIKA DECA

Veliki povratak Bobija Fišera

Prve objavljene fotografije Stevana Kragujevića

Vuk karadžić, stogodišnjica rođenja 1787 – 1987

Poplava, Senta 1970.

Nađa Regin, jugoslovenska Bondova devojka

Promocija knjige Senta koje vise nema, 1998.

Poslednja Stevanova izložba u Senti, 9. mart 2000.

Trista godina bitke kod Sente

Osnivanje Pokreta nesvrstanih 1961.


Novčanica sa likom Josipa Broza Tita, realizovana u saradnji sa Stevanom Kragujevićem - 1985.

Prvog maja 1985. godine puštena je u promet novčanica sa likom Josipa Broza Tita, realizovana u saradnji sa Stevanom Kragujevićem.

Stučnom timu Zavoda za izradu novčanica, pri Narodnoj banci Jugoslavije, iz svoje bogate arhive, Kragujević je u tu svrhu ponudio spektar portreta Predsednika Jugoslavije.

Za porodicu i prijatelje, Stevan je na karakterističan način potpisao svoje, "koautorske" primerke novčanice od 5000 dinara.

Vrh strane


Profesionalni ansambl narodnih igra i pesama Srbije – "Kolo" - 15. maj 1953.

Jedini profesionalni ansambl narodnih igra i pesama Srbije – "Kolo" – obeležava 2013. godine 65. godina svog postojanja. Uredbom Vlade NR Srbije od 5.maja 1948, osnovan je Ansambl narodnih igara Srbije. Za rukovodioca je postavljena je gospođa Olga Skovran, koja je postala i jedan od njegovih najistaknutijih koreografa. "Kolo" je počelo sa radom 15. maja 1948. godine u muzičkoj školi "Stanković", a od tada je Ansambl održao preko 6000 koncerata pred više od 12 miliona gledalaca na svim kontinetnima. "Kolo" je nosilac najviših domaćih i inostranih priznanja, i jedinstveni čuvar srpskog etnografskog nasleđa.

Proslava prvog jubileja "Kola" ostala je zabeležena na fotografijama Stevana Kragujevića, koji je od samog njegovog početka pravio snimke svih članova ansamla, za njihova prva predstavjanja domaćoj i stranoj javnosti.

Povodom prvog slavljeničkog koncerta, u Domu Kulture "Braća Stamenković", održana je i izložba Stevanovih fotografija (koja je tako prethodila njegovoj prvoj zvaničnoj autorskoj izložbi u Senti, 1956). Ansamblu "Kolo" i njegovom rukovodicu gđi Skovran, Stevan je tom prilikom darovao i posebne albume sa snimcima članova i dotadašnjih nastupa Ansambla.

Bogat izbor sačuvanih fotografija Stevana Kragujevića, posvećenih "Kolu" iz tog vremena čuva se u Istorijskom arhivu Beograda.

15. maj 1953. Gosti razgledaju izložbu fotografija Stevana Kragujevića.

Vrh strane

Gđa Olga Skovran prima od igračice Olivere Mikić albume fotosa anslambla, koje je priredio fotograf i prijatelj "Kola" Stevan Kragujević.

Gđa Olga Skovran sa istaknutim igračima "Kola" Bratislavom i Živkom Grbić.


Knjiga ISTORIJA UMETNOSTI U SRBIJI XX VEKA (drugi tom)

Tokom Sajma knjiga u Beogradu, oktobra 2012, pojavilo se luksuzno izdanje knjige ISTORIJA UMETNOSTI U SRBIJI XX VEKA (drugi tom), koju je priredio Miško Šuvaković.

Objavio je Orion Art iz Beograda.

U odeljku posvećenom fotografiji, koji je priredila Jelena Matić, zastupljen je, svojom antologijskom fotografijom KUBIKAŠI, Stevan Kragujević.

Vrh strane


Jubilej RTS-a : 54. godine od početka rada Televizije Beograd - jednu od prvih "špica"



U danima kada Radio Televizija Srbije obeležava prve četiri uspešne godine uspostavljanja i primene digitalne televizije, ne zaboravlja se ni na veliki jubilej RTS-a : 54. godine od početka rada Televizije Beograd, koja je 23. avgusta 1958. godine, u 8:50, počela da emituje program.

Prvi TV dnevnik emitovan je toga dana iz reportažnih kola, a trajao 15 minuta.

Jednu od prvih "špica" koje su najavljivale početak programa, uradio je Stevan Kragujević, 1960.

Iako je program bio emitovan u crno-beloj tehnici, on je već tada pripremio i varijantu najave u koloru.

Vrh strane


Sto dvadeset godina od rođenja Nobelovca Ive Andrića





U našoj zemlji je 2012. godine obeleženo 120 godina od rođenja Nobelovca Ive Andrića (1892-1975). Stevan Kragujević je mnogo puta ovekovečio svojim snimcima našeg najznačajnijeg pisca. Portreti koje je načinio nalaze se u knjigama, izložbenim katalozima, a neki se i danas čuvaju u njegovoj arhivi. Tu spada i snimak načinjen na vest o dobijanju Nobelove nagrade, koja je objavljena 26. oktobra 1961. Andrić ju je sa nevericom primio, po povratku iz svoje redovne šetnje, na kojoj ga je upravo Stevan susreo, saopštivši mu prve agencijske vesti.

Kragujević je, povodom jednog veka od rođenja pisca 1992. zabeležio i otkrivanje spomenika na Andrićevom vencu (Proleterskih brigada 2a - danas Spomen-muzej Ive Andrića, Andrićev venac 8). Spomenik je rad vajara Milenka Mandića. Pred velikim brojem poštovalaca, članova Udruženja književnika Srbije, cveće je položila pesnikinja Desanka Maksimović, u pratnji Gradonačelnika Beograda, dr Milorada Unkovića.

U privatnoj Stevanovoj arhivi nalazi se i karikatura Zuke Džumhura, iz 1974, inspirisana jednim od mnogobrojnih portreta Kragujevićevih fotozapisa.


 

Vrh strane


Autoput Bratstvo-jedinstvo, 1946.




Prvi svoj profesionalni uspeh Stevan Kragujević zabeležio je kao autor niza fotozapisa sa omladinskih radnih akcija, izgradnje i obnove zemlje. Njegov snimak “Fragment sa autoputa Bratstvo-jedinstvo” dobio je veoma povoljne stručne ocene od Milana Fizija, u časopisu “Naša fotografija”, 1950. Fizi spominje i druge Stevanove fotose, koji nisu sačuvani u Stevanovoj ličnoj arhivi. No, tu je zato njegova legitimacija sa radne akcije “Šamac-Sarajevo”, 1947, sa tada već karakterističnim Stevanovim potpisom, uz potpis Komandanta Glavnog štaba omladinskih radnih brigada Batrića Jovanovića.

Stevan je nastavio sa svojim serijama fotosa koje su pratile najrazličije oblike rada i entuzijazma, u mnogim krajevima Jugoslavije. Likovi radnika, metalaca, lađara, užara, zidara, duvača stakla, strugara, kao i fotografije poslova na žitnim poljima, asfaltiranju ulica, izgranji i popravci mostova i puteva, ali i izgradnje aerodroma i prvih nebodera, postali su jedna od njegovih stalnih motivskih preokupacija.


Vrh strane


ANTONI IDN (ANTHONY EDEN), 18. septembar 1952. u Beogradu


Na prijemu za g. Idna, Josip Broz Tito, Jovanka Broz i gost Antoni Idn

 

 

 

Vrh strane

Dolazak britanskog ministra spoljnih poslova Antoni Idna (Anthony Eden) u Beograd predstavljao je značajan događaj za međunarodnu politiku Jugoslavije. Za njega su, kako stoji na svečanoj pozivnici, Predsednik FNRJ Josip Broz Tito i gospođa Jovanka Broz 18. septembra priredili prijem na Belom dvoru. Tom prilikom prvi put se u javnosti pojavila Jovanka Broz. Fotografije je u dnevnom listu “Politika” objavio, već sutradan,Stevan Kragujević, i list je prodat u visokom tiražu.

Fotos na kojem g. Idn pripaljuje cigaretu Maršalu Titu,ušao je u anale novinske fotografije, Stevan Kragujević ga je često reprodukovao, i izlagao. Često se pojavljuje i u intervjuima sa Kragujevićem, budući da je bio načinjen na početku njegovog službovanja u Politici, a doživeo je potpuni uspeh.
Stevan je sačuvao i pozivnicu za prijem, iz više razloga – zbog autograma visokog gosta, Antoni Idna, ali i zbog eksluzivnosti događaja – snimanje nije bilo omogućeno svima, on je imao posebnu dozvolu predsednika Tita. Fotos koji načinio bio mu je posebno drag, jer je predsednički par po dužnosti profesije pratio sve do Titove smrti i njegove sahrane u Kući cveća, te njegova arhiva sadrži stotine dragocenih i retkih snamaka. Međutim, 1952. godina je u karijeri Stevana Kragujevića označila i njegov prelazak iz Tanjuga u Politiku. Snimak koji je načinio uveo ga je u red prvih njenih fotoreportera.

Snimak je i podsećanje na neobičanu sudbinu Titove udovice Jovanke Broz ((1924-2013), koja je od “najdostojanstvenije dame” bivše zemlje, doživela godine zaborava, izolacije i progona. Odvojena od supruga, nakon njegove smrti, živela je u neuslovnoj kući, lišena ličnih predmeta i dragocenosti, sve do 23. avgusta 2013. kada je primljena u Urgentni centar u Beogradu, gde je 20. oktobra 2013. preminula. Ispoštovana je ipak njena jedina želja: 26. oktobra 2013. sahranjena je kao borac, i nosilac Partizanske spomenice i Ordena za hrabrost, u Kući cveća, kraj Josipa Broza.

Snimak sa svečanog prijema 18. septembra 1952, uz oslale fotose sa ovog događa, kao i pozivnica sa potpisom Antoni Idna, čuva se u Istorijskom arhivu Beograda, u legatu Stevana Kragujevića.



ČASOPIS “DUGA” br. 313, 1950.




Za naslovnu strnu prvog broja ilustrovanog časopisa "Duga"

Predstavljajući svog kolegu fotoreportera i fotoumetnika Stevana Kragujevića, koji se kao skromni šegrt iz rodne Sente "vinuo u sam vrh jugoslovenskog fotožurnalizma", u tekstu povodom dodeljivanja Oktobarske nagrade rodnog grada Stevanu Kragujeviću, Borivoj Mirosavljević između ostalog, u novosadskom listu "Dnevnik", 16. juna 1997. piše:

Kada je 1950. godine trebalo iz štampe da izađe prvi broj ilustrovane "Duge" sa naslovnom stranom u boji, Stevan Kragujević se setio da u svojoj bogatoj dokumentaciji ima kolor dijapozitiv snimljen 1943. godine, za vreme rata, na "agfinom" preobratnom filmu. Bio je to pravi raritet u to vreme. Na naslovnoj strani se pojavila fotografija lepe mlade žene, koja pod rukom nosi korpu, ceger, i u njemu dve guske. Lepo se videlo da je snimak načinjen na nekom vojvođanskom šoru, a žena – tipična Vojvođanka. Malo koje je tada znao da je na slici Stevina supruga Leposava, koja je u to vreme (1950) bila spiker radio Beograda.

Sam Stevan često je ovaj svoj snimak isticao kao jedan od najomiljenijih.

U isto vreme, on ga je podsećao i na nastanak prvih kolor fotografija u to vreme kod nas, i na fotografa Gezu Bartu, koji je, u vreme kada je Stevan učio zanat, u Novom Sadu imao prodavnicu koja je fotografe snabdevala fotomaterijalom i opremom. Stevan je veoma poštovao g. Bartu, rado odlazio u njegovu prodavnicu i negovao sa njim lepo i dugogodišnje prijateljstvo.

O svom snimku pak, u razgovoru objavljenom u novosadskom “Dnevniku”, 28. avgusta 2001, u priči o starim fotografijama, Stevan kaže:

"U toku rata, 1943. godine, Barta mi je prodao jedan od prvih kolor filmova na ovim prostorima Čuvao sam ga samo za snimanje najbližih. Tako sam u jednom trenutku fotografisao i moju suprugu Lepu koja je u cegeru nosila dve guske. Ljubomorno sam čuvao tu fotografiju sve dok mi je, posle rata, iz Redakcije ilustrovanog lista "Duga", nisu zatražili za naslovnu stranu".

Ovaj film i danas postoji. Broj 313. časopisa "Duga", sa Stevanovim snimkom u koloru na naslovnoj strani, čuva se u Legatu porodice Kragujević, u Istorijskom arhivu Beograda.

Vrh strane

TITO NA KOSOVU, 1967.

STEVANOVA POŽRTVOVANOST

Stevan Kragujević je kao fotoreporter bio poznat po izuzetnoj požrtvovanosti. “Nije bio nametljiv, ali, kada je snimanje u pitanju – tu je bio prodoran i nezadrživ, kao malo ko”, svedoči o njemu kolega i prijatelj, snimatelj Filmskih novosti Stevan Labudović.

Pre svega, činio je sve da načini najbolji snimak, čak i nemogućim uslovima, a u opasnim momentima, kakvih je bilo, pre svega je nastojao da sačuva svoj aparat - lajku. Ne jednom je zbog toga i sam stradao.

Jedna od takvih prilika bio je događaj na Kosovu, 28. marta, 1967. Izgladneo, i premoren, tokom neprekidnog snimanja u Peći, i Prištini, i drugim gradovima, za vreme posete predsednika Tita, ne uspevši da uskoči u reporterska kola, pao je gotovo pod točkove automobila!

Ali, uspešni snimci su načinjeni - i bili su objavljeni u njegovoj fotoreportaži u jubilarnom broju Ilustrovane Politike, koja je upravo obeležavala i svojih prvih deset godina izlaženja (4. april, 1967, br. 439).

Stevan se nakon toga ipak oporavljao, nezadovoljan mirovanjem, a kolege su se smenjivale u posetama, čestitajući mu na sjajnim fotosima, ali pre svega, na dobrom ishodu celog događaja. Među prvima je bio dugogodišnji kolega, fotoreporter Borbe, Nikola Bibić, ali i mnogi drugi, iz Stevanove Politike.

Upečatljivo i toplo svedočanstvo o ovom događaju zabeležio je Stevin kolega iz Filmskih novosti, Dragan Mitrović, u tekstu posvećenom Stevanu, napisanom za fotomonografiju Prostor večnosti (2002), povodom Stevanovog odlaska. A njegova filmska kamera ovekovečila je i sam ovaj dramatični momenat koji je svima ostao u sećanju.


NA GRANICI FANATIZMA

Dobrog čoveka, dragog kolegu, vrsnog foto-reportera novinske (i ne samo novinske) fotografije Stevu Kragujevića (1922), pamtim po našim zajedničkim reporterskim zadacima – uglavnom, pri snimanju brojnih državničkih poseta našoj zemlji.

Steva je spadao u red iskusnih reportera kakve sam, inače, sretao na mnogim mojim zadacima širom sveta.

U svom poslu reagovao je poput mačke, nepogrešivo osećajući trenutak kada će “škljocnuti” svojom lajkom. Njegova glad za dobrom dokumentarnom fotografijom graničila se sa fanatizmom.

Dakle, bio je reporter iz prve linije – po upornosti i snalaženju na terenu – ravan svetskim vukovima naše profesije. Pri tome nikada, baš nikada, pa ni onda kada nam je bilo najteže, kad nam u velikoj gužvi nije išlo onako kako smo želeli, nisam čuo da je Steva išta opsovao. Posedovao je izvanredno strpljenje, zadivljujuću energiju i volju da ostvari svaki zadatak svoje redakcije, istovremeno uvek ubeđen da će ga obaviti na najbolji mogući način.

Jedan događaj, ipak želim posebno da istaknem, događaj koji se duboko urezao u moje pamćenje. Naime, krajem marta 1967. godine, predsednik Jugoslavije obilazio je neke delove Kosova i Metohije. Dočeci su bili masovni, pa se kolona automobila sa visokim gostom jedva probijala ulicama Peći na putu ka Pećkoj patrijaršiji.

Iz otvorenog automobila JNA, buket zbijenih reportera grčevito je nastojao da obavi svoj posao. Međutim, Steva Kragujević, iskićen neophodnim priborom, u trku snima svojom lajkom, ali i pokušava da uskoči u automobil sa reporterima u kojem nije više bilo mesta ni za kutiju šibica…

A onda, u jednom trenutku, već uveliko iscrpljen – što od trčanja, što od gladi (čitava dva dana ništa nije okusio ), obilato natopljen znojem (pre toga se lomatao po samom vrhu jedne džamije), Steva posrće, gubi ravnotežu i nezadrživo pada – srećno izbegavši da se nađe pod točkovima drugog pratećeg automobila.

Ipak, njegova noga i ruka morale su danima da budu u gipsu, a foto-aparat na generalnoj popravci.

I danas mi je žao što tada svoje mesto, u onom pretrpanom vozilu, nisam ustupio požrtvovanom Stevi Kragujeviću. Bio sam sedam godina mlađi od njega, pa je bilo normalno od mene to očekivati.

Međutim, poznavajući Stevu, siguran sam da on tako nešto ne bi prihvatio.

Znao je dobro da i ja volim svoju profesiju, svoju kameru – onako kako je on voleo svoju vernu lajku, od koje se ni jednog trenutka nije odvajao.

Dragan Mitrović, snimatelj “Filmskih novosti” Oktobar 2002.

Iz fotomonografije Stevan Kragujević, Prostor večnosti. Foto, kino i video savez Vojvodine. Edicija “Zlatno oko”. Priredio Borivoj Mirosavljević, Novi Sad, 2003, str.242.

   

Vrh strane

TITO U SPLITU, 1962.

SPLIT, 6. MAJ 1962.

Prilikom mnogobrojnih poseta gradovima u svim republikama i pokrajinama Jugoslavije, predsednik Josip Broz Tito, bio je srdačno dočekivan. U takvim prilikama pozdravljali bi ga istaknuti predstavnici sredine, a to je podrazumevalo i najmlađe – pionire, katkad i najstarije, borce-veterane, istaknute preograoce, sportiste, radnike. Masovnost izlazaka na ovakve dočeke takođe je bila uobičajena.

Poseta Splitu jedan je od takvih, izrazitih primera. Teško je odrediti broj prisutnih, a za fotoreportera je, svakako, ne mali zadatak bio propratiti putanju uglednih gostiju, i zabeležiti susret sa moranarima u luci, pionirima, i građanima okupljenim pred govornicom gde ih je pozdravio predsednik Tito. Fotografska kamera Stevana Kragujevića uspevala je sve to da registruje, a već sutradan snimke bi donosio, na prvim stranicama, njegov list, “Politika”.

 

 

 

Vrh strane

PRVOMAJSKE PARADE

Prvog maja, 1956. godine

Stevan Kragujević je mnogo puta prisustvovao svečanom obeležavanju Međunarnog praznika rada u našoj zemlji i tradicionalnim prvomajskim paradama u glavnom gradu, o čemu svedoči i njegova bogata fotodokumentacija. Ipak, on je rado isticao dve.

U svojim beleškama, Stevan je notirao da je prvi put video predsednika Tita upravo na tradicionalnoj smotri 1. maja 1949. Tada su se još uvek ove manifestacije održavale na Terazijama, te se tako i na Stevanovim snimcima vide, u pozadini, i čuveni beogradski hoteli “Moskva” i “Balkan”.Na smotrama koje su se kasnije održavale ispred samog skupštinskog zdanja, Stevan je bio najčešće na tribinama, ili ispred njih. Među brojnim fotosima koje je sačuvao pažnju ipak privlači jedan raritetan snimak - koji nije načinio on.
Prvog maja, 1956. godine, jedan dečačić prišao je svečanoj tribini, sa željom da i on lično uruči cveće Predsedniku Titu. No, kako je tribina bila prilično visoka, našao se u nedoumici. Stevan je prišao, i podigao dečaka, koji je tako ipak uspeo da ostvari svoju želju.

Ovaj snimak mnogo puta je reprodukovan u reportažama o Stevanu Kragujeviću.

Pominje ga i poznati žurnalista Dušan Đurić, u tekstu “Slike kojima se veruje”, koji je pročitao na promociji posthumno objavljene fotomonografije Prostor večnosti, Stevana Kragujevića, u Tanjugovom Međunarodnom pres centru u Beogradu (objavljeno i u Antologiji fotografije Vojvodine, Borivoja Mirosavljevića, knj. 4. Novi Sad, 2003, str. 240-242):

“Neću reći ništa novo, to je već objašnjeno u ovoj knjizi: Stevina skromnost i moralnost!

… Steva je podigao – pred svečanom tribinom – dečaka da se mališan pozdravi sa Titom.
Taj snimak su imali svi osim – Steve. Steva je žrtvovao snimak za dečakov doživljaj.”

Vrh strane

SUSRET SA MANAKIJEM

Vrh strane

Bitolj, 1957.

Prilikom posete predsednika Tita Bitolju, 2. juna 1957, na peronu železničke stanice odigrao se još jedan susret, koji je uzbudio prisutne fotoreportere i snimatelje. Tamo se našao i legendarni fotograf i filmski snimatelj Milton Manaki, a susret sa njim ni mnogo godina docnije nisu zaboravila trojica fotoreportera i snimatelja, vrhunskih profesionalaca i prijatelja.

Tako u pismu fotoumetniku i kolegi Bori Mirosavljeviću u Novi Sad, Stevan Kragujević piše:

“Dragi Boro!… Ovog puta šaljem Ti jednu istorijsku fotografiju o najstarijem snimatalju na Balkanu – Miltonu Manakiju, fotografu iz Bitolja. On je snimao sve balkanske ratove a snimio je i Titov boravak u Bitolju 1958. godine. Pored Manakija (s filmskom kamerom Limijer broj 23) na fotografiji smo moj kolega Somborac Hristifor Nastasić Rista i ja, prvi posleratni fotoreporteri Tanjuga.

Ovaj snimak je izvađen iz filmske reportaže Dragana Mitrovića, snimatelja “Filmskih novosti”, kome se najsrdačnije zahvaljujem na ovoj divnoj uspomeni. Molim te, sačuvaj ovu fotografiju. Najbolje da je odmah reprodukuješ ili kliširaš. Fotogafiju mi vrati sa ostalim mojim slikama, ali ne još sada, jer ovih dana idem u moju lepu Sentu, na dva meseca”…

Beograd, 19. avgusta 2000. ( Iz fotomonografije Stevana Kragujevića Prostor večnosti, Novi Sad, 2003, str. 229).

Na poleđini jednog drugog, izvanrednog fotosa iz Stevanovog arhiva, koji ga prikazuje sa Manakijem, a obojica su pri tom sa svojom opremom za snimanje, Stevan je zabeležio da je Manaki u rukama imao prvu filmsku kameru, Limijer, br. 23, ali nije naznačio ko je autor snimka. Moguće je da je to bio takođe Dragan Mitrović.

Predsednikovu posetu Bitolju upečatljivo dočarava i čuveni snimatelj “Filmskih novosti” Stevan Labudović, a fotose koji su tada nastali svrstava u najdragocenije uspomene, u svom tekstu sećanja na bliskog kolegu Stevana Kragujevića (“Vrstan fotoreporter i umetnik”, Prostor večnosti, str. 246):

“Već u prvim trenucima, pri našim radnim susretima, vadio je iz torbe fotografije, sa obaveznim pečatom svog autorstva otisnutim na poleđini, i predavao mi ih. Tako sam došao do lepe kolekcije fotografija Stevana Kragujevića.

Ali, postoji jedna, koja mi mnogo znači. Iz Bitolja.

Grad se spremio da dočeka svog visokog gosta – predsednika Tita. Opšta je gužva na železničkog sanici, obavljaju se poslednje pripreme i provere. Ova poseta se pamti po organizovanosti i raskošnoj dobrodošlici.

Tu, u tom ambijentu, legenda filmskog snimanja, Milton Manaki, postavo je svoju muzejsku kameru, strpljivo čekajući ulazak voza, sa rukom na ručici aparata – kamere. Ali, kao i uvek domišljat, Steva je došao na ideju da, pored čuvenog snimatelja, snimi i dve generacije aparata: kameru koja se aktivira okretanjem ručke i moj arifleks koji funkcioniše pritiskom na dugme.

Taj snimak susreta generacija i tehnike, reporodukovan je u mnogim listovima i časopisima.

To su, jednim delom, i podsećanja na dane kada smo jurili po celoj našoj zemlji, Jugoslaviji, punom brzinom, od događaja do događaja, i trudili se da ostavimo nešto vredno za buduća vremena.”

Braća Manaki ( Avdela 1878 - Solun 1954) i Milton (Avdela, 1882 - Bitolj, 1964) smatraju se pionirima filma i fotografije Balkana. Prvi atelje imali su u grčkom gradu Janjini od 1884. do 1904, a te godine su posetili Bitolj, gde su na Širok sokaku kupili dućan, koji su adaptirali i već sledeće godine tu otvorili svoj Atelje za umetničku fotografiju. Iste godine u Londonu Milton je nabavio kameru tipa Bioscope. Snimio je mnoge poznate ličnosti (Sultana, srpskog kralja) prilikom posete Bitolju. Braća su otvorila i prvi bioskop u Bitolju 1921, i te godine 26. avgusta, prikazali prvi film. Bio je to najpre bioskop na otvorenom, a 15. septembra 1923. otvoren je i bioskop u sali. Uspomena na njih je i dalje živi, a njima čast svake godine u Bitolju se održava Međunarodni filmski festival Braća Manaki.

 

IVO ANDRIĆ

Nobelova nagrada

Vest da je postao dobitnik Nobelove nagrade saznao je od dva novinara, 26. oktobra 1961. kada se iz šetnje vraćao kući na ručak. U njegovom stanu, pak, dočekao ga je gopodin Rene Belding, otpravnik poslova švedske ambasade, i uz buket crvenih karanfila, službeno mu saopštio odluku Švedske akademije.
Jedan od novinara, koji je sreo Ivu Andrića, u šetnji, bio je Stevan Kraguvić. Andrić je sa potpunom nevericom primio vest o velikom priznanju. Stevan mu je pak odgovorio da su to već objavile svetske agencije, i da mu je dom pun zvaničnika, prijatelja i gostiju.

Od tada je Andrića čekao uzbudljiv period, ispunjen raznim događajima i intevjuima, povećani tiraži knjiga, na Beogradskom sajmu, kao i uručenje same nagrade, 10. decembra 1961, u Stokholmu u dvorani Koncertne palate švedske akademije.

Stevan je zabeležio mnoge uzbudljive momente iz ovog perioda Andrićevog života, ali ne i samo uručenje ovog visokog priznanja. No zato njegov portret Ive Andrića veoma prisutan u brojnim knjigama, pa i u svetskim internet medijima, uz pomen našeg velikog pisca.

   


Andrić nobelovac, Politika, Magazin, 7. novembar 2021.


Vrh strane

FILM “VESNA”, 1953.

FILM “VESNA”, 1953.

Na osnovu albuma, koji je Muzej istrorije Jugoslavije iz fonda darova predsedniku Titu – poklon Triglav filma Predsedniku Jugoslavije – reprodukovao skeniranim fotosima, zabeležena je amfosfera prilikom premijere jugoslovenskog filma “Vesna”, u Beogradu: dolazak filmske ekipe na aerodrom u Beogradu, projekcija filma i prijem kod publike, svečana večera nakon premijere, autogrami posetiocima, foto izlog sa snimcima ovog događaja i najavom projekcija za publiku od 3. marta 1954. - što predstavlja jedinstven foto materijal, povodom početka distribucije i prikazivanja ovog veoma popularnog jugoslovenkog filma. Od 33 snimka u Albumu, 15 su foto zapisi Stevana Kragujevića, što potvrđuje i njegov karakterističan potpis u dnu svakog fotosa.

Scenario za film napisali su Matej Bor i František Čap, muziku je komponovao Bojan Adamič, a režirao ga je František Čap, češki reditelj (1913-1972) koji je na poziv direktrora Triglav filma Branimira Tuma došao u Ljubljanu 1952. Film “Vesna”, kao i njegov nastavak (“Ne čekaj na maj”) postigao je veliki uspeh kod publike, a Čapek je nagrađen Velikom pulskom arenom za najbolje filmove, 1954. i 1955. U uspešnoj karijeri režirao je, u periodu od 1939. do 1970. više od 32 filma, a nakon Slovenije, rad je nastavio u Nemačkoj i Austriji.

Snimci premijere ovog filma u Beogradu, susreti reditelja i glavnih glumaca Metke Gabrijelčić i Franeka Trefalta sa brojnom i raspoloženom publikom, dragoceni su fotozapisi o kulturnom životu nekadašnje zemlje.

 

Vrh strane

KONGRES SAVEZA NOVINARA JUGOSLAVIJE 1951.

KONGRES SAVEZA NOVINARA JUGOSLAVIJE, MARIBOR, 12. i 13. maj 1951.

Veliko priznanje i počast Stevanu Kragujeviću u njegovom profesionalnom i ličnom životu bilo je učešće na Kongresu Saveza novinara Jugoslavije u Mariboru, 12. i 13. maja 1951.

Na njegovo ime i adresu Jugoslovenske Foto-agencije (Jugofoto), u kojoj je tada radio, stiglo je obaveštenje da je na VI redovnoj godišnjoj skupštini Udruženja novinara Republike Srbije, održanoj 12. marta 1951. izabran za delegata za Kongres u Mariboru, a prilaže se i odgovarajuće rešenje o učešću na Kongresu, punomoćje, i putna povlastica Jugosovenskih železnica – uz pečat Udruženja novinara Republike Srbije i potpis tadašnjeg predsednika St. Stoiljkovića, 8. maja 1951.

Veliki novinarski skup u Mariboru doneo je Stevanu mnoge kontakte, a pre svih, poznanstvo sa ljubljanskim ilustratorom Bene Kušarom.

Tada je nastala i jedna od najpoznatijih Stevanovih karikatura, čiji je autor upravo Bene Kušar. Original ove karikature danas se čuva u Istorijskom arhivu Beograda, u Legatu porodice Kragujević. Slika devojčice Tanje, koju je Kušar izradio kao dar porodici Kragujević, na osnovu Stevanovog fotosa kćeri Tanje (novembar 1948), nekada deo ambijenta Tanjine rodne kuće u Senti (Zmaj Jovina 21), poverena je Zavičajnom legatu Stevana Kragujevića u Muzeju Sente.

Prijateljstvo sa ovim vrednim pregaocem potrajalo je pune četiri decenije.

Porodica Kragujević sačuvala je potresno pismo udovice Vande Kušar, koja 21. 5. 1991, u svoje kćeri i unuke Petre, i u svoje ime, prijatelje u Beogradu obaveštava o odlasku supruga, šaljući i mali njegov fotos, kao simbolični znak Benetovog oproštaja od dragog prijatelja Stevana.

Ime i rad Bene Kušara (19.10. 1926. - 29. 8. 1990.) i danas su prisutni u analima kulturnog i filmskog života Slovenije. Njegovi filmski plakati za mnoge čuvene filmove polovinom prošlog veka – Portet Dorijana Greja, Vesna, Tata vrati se, Afrička kraljica - čuvaju se među filmofilima, kao i u digitalnim bibliotekama, a njegovo učešće u radu filmskih foruma (Programski savet Kinotečne dvorane u Ljubljani) trajno je notirano.

Njegova pak upečatljiva karikatura sa Stevanovim likom ostaje zapis o izvanrednom i dugo negovanom prijateljstvu dvojice kolega odanih fotograskim i fimskim zapisima.

   

 

Vrh strane

BRANKO ĆOPIĆ

BRANKO ĆOPIĆ (1. januar 1915, Hašani - 26. mart 1984, Beograd), jedan od najpopularnijih srpskih pisaca. Učesnik rata, od 1941, nosilac Partizanske spomenice 1941, Ordena zasluge za narod I i II reda, Ordena bratstva i jedinstva I reda, Ordena Republike, Ordena jugoslovenske zastave sa lentom, još od ratnih godina stvara poeziju i prozu, snažnih humanih poruka i izvrsnog humora. Bio je urednik lista „Pionir“, član Srpske akademije nauka i umetnosti i Akademije nauka i umetnosti Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. Iz do danas nerazjašnjenih razloga, u 69. godini, izvršio je samoubistvo skokom sa mosta Bratstvo i jedinstvo u Beogradu 26. marta 1984.

Poznat po romanima Prolom (1952), Gluvi barut (1957), Ne tuguj bronzana stražo (1962), ali i knjigama za decu Orlovi rano lete (1959), Magareće godine (1962), kao i knjizi poezije za najmlađe Ježeva Kućica (posebno popularne nakon objavljivanja ploče koju je izdao Jugoton 1975), Ćopić je osvojio i naklonost kritke pripovetkama Bašta sljezove boje (1969), a publika svih generacija je svoje simpatije naročito vidljivo poklanjala Doživljajima Nikoletine Bursaća (1955), knjizi čije je odlomke na brojnim književnim susretima Ćopić tumačio sam, a često i u saradnji sa glumcem Tomom Kuruzovićem, razgaljujući slušaoce dijalekatskom obojenošću govora svojih likova i svog zavičaja, kao i neposrednošću priče o svojim malim junacima.

Stevan Kragujević je u više navrata zabeležio uzbudljive i dirljive susrete ovog pisca i njegovih mladih čitalaca, poput onog u velikoj dvorani Doma sindikata u Beogradu, 1953, kao i atmosferu književne večeri 1980, kada su i Ćopić i glumac Toma Kuruzović svojim nastupima podjednako odusevili prisutne.

   

Vrh strane

UMETNIČKI ŽIVOT BEOGRADA – KOMPOZITOR PETAR STOJANOVIĆ

Svojom fotokamerom Stevan Kragujević ovekovečio je mnoge događaje iz umetničkog života nekadašnje Jugoslavije, a pre svega, Beograda.

Jedan od takvih momenata bilo je obeležavanje jubileja čuvenog srpskog kompozitora Petra Stojanovića, na svečanosti u dvorani Kolarčevog narodnog univerziteta.

Petar Stojanović (Budimpešta, 6. septembar 1877 — Beograd, 11. septembar 1957) je bio srpski violinista i kompozitor opereta, baleta i orkestarske muzike. Školovao se u Budimpešti, violinu je učio kod kod Jenea Hubajia (Jenő Hubay), a studije nastavio na Bečkom konzervatorijumu kod Jakoba Grina (Jakob Grün). Kompoziciju je učio kod Roberta Fuhsa (Robert Fuchs) i Riharda Hojbergera (Richard Heuberger). Po završetku studija deluje kao violinist i pedagog u Beču i Budimpešti.

U Beograd dolazi 1925, i tu postaje profesor violine i direktor Muzičke škole „Stanković“, čiju organizaciju modernizuje po ugledu na Bečki i Budimpeštanski konzervatorijum, dok je u pedagoškoj praksi, njegova "Osnovna škola za violinu" našla široku primenu.

Bavio se i koncertnom delatnošću, kao solista i kao član gudačkog kvarteta, a pred kraj života uglavnom deluje kao kompozitor.

Jedan je od osnivača Muzičke akademije u Beogradu, gde radi kao profesor violine. Iz njegove klase izašao je znatan broj profesonalnih koncertnih i orkestarskih muzičara.

To se posebno videlo na koncertu priređenom u njegovu čast, na Kolarčevom narodnom univerzitetu, 1954. godine, kojom prilikom su nastupili vrsni violinisti, ali i tada mladi dirigenti, Đura Jakđić i Dušan Skovran, a publika i učesnici svečanog koncerta odali punu zahvalnost i poštovanje ovom vrhunskom srpskom muzičkom stvaraocu – kompozitoru, violinisti i pedagogu.

Stevan Kragujević imao je privilegiju da uzbudljive momente ovog jubilarnog koncerta zabeleži, uz čestitke umetniku, iza scene, od strane visokih zvanica i mladih umetnika, u čijem je obrazovanju učestvovao, ali i da, na poziv porodice, ovekoveči i umetnika sa njegovim najbližima, između ostalog, i sa njegovom kćeri, i violinistom Lazarom Marjanovićem.

Na taj način je bio uistinu jedan od retkih predstavnika medija koji je u potpunosti zabeležio jubilej ovog umetnika - pedeset godina od nastanka njegovog Violinskog koncerta No. 1, danas već davne, 1904. godine.

 

Vrh strane

TITO U “POLITICI”, 5. FEBRUAR 1969.

Povodom obeležavanja 110 godina izlaženja dnevnog lista “Politike”, Ilustrovana Politika (broj 2921, od 20. januara 2015) objavila je naslovnicu sa snimkom Jovanke Broz i Josipa Broza Tita, iz davne 1969 (označene ovom prilikom pogrešno, kao 1968), sa posebnom naznakom o Jovankinom zagonetnom osmehu. Da li je taj osmeh bio rezultat pregleda humorističke fotomontaže tadašnjeg grafičkog urednika Dušana Rmandića, koja je kao specijalan dodatak “Politike” objavljena tokom posete predsedničkog para, i da li su Tito i Jovanka zaokupljeni možda različitim prilozima u listu, teško je danas reći.

Pomalo je neobično, međutim, što kuća u kojoj je Stevan Kragujević osnovao fotodokumentacionu službu i deponovao u njen dokumentarni fond nebrojeno fotosa i mnoštvo pretežno crnobelih negativa, pa svakako i one koje “pokrivaju” ovu posetu koju je snimao tokom nekoliko večernjih sati kao izuzetno važan događaj za “Politiku”, nije imala podatak o autoru ove fotografije.

Obojena intrigantnim pitanjem, ona je objavljena i kao najava “Politike” – za broj od 21. januara 2015 – pod naslovom: “Kako je Jovanka nestala sa slike”.

Uprkos početnoj misterioznosti, stvari su se ipak donekle razjasnile.

Redakciji lista javila se, već 20. januara, Tanja Kragujević, sa elektronskim “paketićem” izabranih fotosa povodom posete Predsednika Tita Politici. Oni, simbolično, skromnim presekom (nekoliko crno-belih snimaka, izabranih nakon celovečernjeg snimanja ovog događaja, Stevan je čuvao decenijama u svom domu), oslikavaju posetu predsedničkog para ovom listu i njihov obilazak tada novog zdanja, opremljenog modernom izdavačkom i štamparskom tehnologijom. Jedan od tih fotosa objavljen je, uz Stevanovo ime, u najvaljenom i sada nešto potpunijem članku u Politici, 21. jaunara 2015.

Snimci prate doček visokih gostiju od strane direktora Milojka Drulovića, susret sa članovima radnog kolektiva, razgledanje izložbe o istorijatu ovog lista (uz stručno vođstvo novinara-veterana Dragoljuba Milivojevića Uče a potom i upisivanje Predsednika u Knjigu utisaka),obilazak odeljenja tehničke pripreme i štamparije, kao i studija TV Politike, koja je tih godina emitovala svoj redovan program - sve do radnog sastanka visoke delegacije sa novinarima lista. Poseta je završena svečanom večerom gostiju, novinara i urednika, tokom koje je stigao i tek štampan broj “Politike” koji, u izdanju za sutradan - vanredno pripreman i rekordno brzo odštampan - donosi izveštaj o poseti predsednika Tita.

U svojim inervjujima i zapisima, reprodukovanim i u fotomonografiji Prostor večnosti (Foto, kino i video savez Vojvodine, Novi Sad, 2003), Stevan je kao posebnu zaniljivost iz svog profesionalnog života isticao epizodu sa naslovnicom upravo ovog broja “Politike”, koji je Tito tokom svoje posete držao u ruci.

Stevanova sačuvana lična arhiva pokazuje snimke na kojima se vide gosti i domaćini sa sveže odštampanim brojem lista, i oni, na kojima Tito, okružen novinarima (Momčilo Stefanović, Borko Gvozdenović) razgleda ovaj tek otisnuti broj. No ovi snimci, kao ni sada publikovan fotos sa Jovankom Broz koja se smeje (verovatno šaljivom dodatku umetnutom u broj), nisu mogli odraziti ono što je Stevanovo oko tražilo: precizni snimak naslovne strane, sa jasnim datumom u zaglavlju lista i vešću o Titovoj poseti. Stevan ga je, iz zajedničkog snimka Tita sa Jovankom, izdvojio, i na taj način dobio željeni krupniji plan, i upravo u tom vidu kasnije koristio, budući da je postizao reporterovu osnovnu zamisao.

Da bi načinio taj snimak, Stevan se čak poslužio lukavstvom. Zamolio je Predsednika da pogleda šta piše na zadnjoj strani lista. Tako je Tito, okrenuši broj koji je držao u ruci, i tražeći šta bi to bilo zanimljivo na poslednjoj stranici, zapravo omogućio da se vidi naslovnica. Umesto zanimljivog fotosa sa vidno raspoloženom Jovankom Broz, Stevan se opredelio da čuva i nadalje objavljuje onaj za koji je smatrao da za njegovu kuću ima veći značaj – budući da se na njemu jasno vidi zaglavlje, datum i naslov teksta o poseti Predsednika “Politici”.

To nije bio jedini Presednikov snimak sa “Politikom” Stevana Kragujevića.

Postoji još jedan portertet Predsednika, koji je Stevan načinio u Titovom radnom kabinetu.
Kad god je bio u prilici, čak i na svojim izložbama, Stevan je uvećane snimke Tita sa listom “Politika” sa zadovoljstvom i ponosom predstavljao kolegama i publici.

 

Vrh strane

NJUJORŠKA FILHARMONIJA U BEOGRADU

Stevan Kragujević ostavio je bogatu arhivu snimaka koji se odnose na događaje od posebnog značaja za kulturni život nekadašnje Jugoslavije. A čitave serije fotoreportaža koje su afirmisale kulturu zemlje započete su, po njegovom svedočenju, izuzetnom saradnjom sa gospođom Evom Biro, sa kojom je radio kao prvi profesionalni reporter u Direkciji za informcije pri Predsedništvu vlade SFRJ, u Birčaninovoj 6, u Beogradu.

Stevan je imao samo lepe reči za svoju prvu šeficu. Osmišljavala je zanimljive načine da događaje od značaja za zemlju predstavi stranim ambasadama, agencijama i medijima. Govorila je nekoliko stranih jezika, i fascinirala sagovornike, jer je umela da kaže: “ Gospodine, na kom jeziku želite da razgovaramo…”.

Gospođa Biro osmislila i način na koji će se čuveni zagrebački dirigent Milan Horvat predstaviti svetskoj javnosti, posebno u SAD-u, gde ga je 1951. čekalo gostovanje. Te godine dirigovao je Beogradskom filharmonijom, a Eva Biro je zatražila od direktora Filharmonije Živojina Zdravkovića dozvolu da Stevan snimi diregenta Horvata. No, fotografije su morale biti neobične, predstaviti g. Horvata tokom samog dirigovanja – ali tako da se u isto vreme načini njegov upečatljiv portret. To je značilo samo jedno: Stevan se morao naći u samom orkestru!

“.Ja sam u prvi mah bio veoma nervozan, jer nisam mogao da pretpostavim kako će to izgledati – fotoreporter u orkestru? No, kako je koncert odmicao, ja sam dobio samopouzdanje pa sam u izvesnim momentima, prilikom snimanja i ustajao sa moje stolice. Dirgent Horvat je bio zanesen dirigovanjem. Ja mu nisam smetao.Tako sam odsedeo ceo koncert među sviračima. Naravno, snimci su bili izvanredni i veoma neobični. Svu su bili zadovjni, a ponajviše drugarica Eva, jer joj se ostvarila njena zamisao. Slike su poslate ambasadi u SAD da se najavi dolazak jogoslovenskog dirigenta. Izložene su u izlogu ispred ambasade i date raznim agencijama, časopisima i novinarima, kao najava dolaska poznatog svetskog dirgenta u SAD”, zapisao je Stevan u pismu kolegi i prijatelju Borivoju Mirosavljeviću, 19. jula 2001. godine (Prostor večnosti, 2003, str. 232).

Jednaku upornost, istrajnost, i vlastitu invenciju, Stevan pokazao mnogo puta kasnije na svojim reporterskim zadacima.

Na to će ukazati i neobična izložba fotografija, organizovana prilikom gostovanja Njujorške filharmonije u Beogradu, u Sava centru, na svečanom završetku 42. Bemusa, 24. oktobra 2010. Atmosferu pred nastup čuvene Filharmonije posebno su “zagrejali” napisi u “Politici”, novinara Muharema Šehovića, koji je podsetio da Njujorška filharmonija ne gostuje u Beogradu prvi put. “Prvi put” se zapravo desio 23. septembra 1959. u Domu sindikata, kada je u jugoslovensku metropolu došla Filharmonija iz Njujorka, na čelu sa dirigentom, slavnim kompozitorom i pedagogom Leonardom Bernštajnom, koji se predstavio i kao pijanista.

Da se sve zbilja desilo, posvedočila je, na inicijativu jedne čitateljke, dokumentacija “Politike”, ali i dodatno svedočenje o tome da su na Zemunski aerodrom (onog u Surčinu još nije bilo), sletela tri aviona, a goste dočekali Krešimir Baranović, direktor Beogradske filharmonije, Mihailo Vukdragović, sekretar Saveza kompozitora Jugoslavije, dirigent Živojin Zdravković, predstavnici grada, Jugokoncerta, Američke ambasade: “I čuveni kritičar Branko Dragutinović bio je na istom mestu gde i naša čitateljka, 23. septembra 1959. godine… Svedok tog dočeka bio je i fotoreporter „Politike” Stevan Kragujević!”, piše Šehović. Njujorška filharmonija, koja je bila na velikoj evropsko-azijskoj turneji, istog dana održala je i koncert, a već naredne večeri svirali su u Zagrebu u tamošnjem bioskopu “Central”.

Jedinstveni snimci ovog gotovo zaboravljenog koncerta, iz davne 1959. godine, predstavljeni su publici u holu Centra Sava, 24. oktobra 2010, na izložbi koja je trajala samo jedan dan – a obelodanila je prvo gostovanje Njujorške filharmonije u Beogradu – upravo fotozapisima Stevana Kragujevića.

Zahvaljujući Anđelku Vasiljeviću, fotoreporteru “Politike”, ova neočekivana, poshumna izložba fotosa Stevana Kragujevića, prilikom zatvaranja 42. Bemusa i sjajnog koncerta Njujorške filharmonije, ovekovečena je, kao paralelni događaj, iz drugog vremena, kome su, pored brojih posetilaca, prisustvovali i ambasadorka SAD u Srbiji Meri Vorvik i direktor Beogradske filharmonije Ivan Tasovac.

 

 

Vrh strane

FILMSKE NOVOSTI

Na svojim redovnim, dnevnim, fotoreporterskim poslovima – za Tanjug, ili kasnije, za “Politiku”, od ranih pedesetih – Stevan Kragujević se susretao sa kolegama koji su, kao i on, pratili najvažnije događaje tadašnje zemlje, Jugoslavije, beležeći i zanimiljivosti svakodnevnog života, radne uspehe kolektiva, dostignuća kulture, umetnosti ili sporta. Najčešće su to bile upravo kolege iz “Filmskih novisti”, među kojima je Stevan imao i bliske prijatelje, poput legendarnog fotosnimatelja Stevana Labudovića (koji je, šezdesetih, bio i na posebnom zadatku praćenja borbe za sticanje nezavisnosti Alžira, i proglašen za heroja ove zemlje), ili Dragana Mitrovića, koji je sa fimskom kamerom, u pratnji Predsednika Tita i zvaničnih delegacija, obišao mnoge zemlje sveta. Stoga nije neobično što je Stevan načinio, u punoj slobodi pristupa, i ove snimke, unutar redakcije “Filmskih novosti”.

Osnovane na Dan oslobođenja Beograda, 20. oktobra 1944, rešenjem Vlade FNRJ 1950. dobijaju naziv Centralni studio Filmskih novosti, koji 1955. godine prerasta u Saveznu ustanovu “Filmske novosti”sa jednim, ali najambicioznijim zadatkom – redovne proizvodnje domaćeg filmskog žurnala.. “Treba prelistati kataloge Filmskih novosti sa sadržajem snimljenih žurnala, mesečnih pregleda i specijalnih filmova, piše Dejan Kosanović –- da bi se shvatilo da su Filmske novosti enciklopedija svakodnevnog života tokom pet-šest decenija. Nema oblasti koju Filmske novosti nisu dodirnule i prikazale - od politickog života ( kome je iz propagandnih razloga davana prednost),, obnove i izgradnje zemlje, otvaranja novih industrijskih kapaciteta, osvajanja novih proizvoda, kulture i sporta, do važnih i zanimljivih zbivanja van granica naše zemlje”.

Poseban doprinos i karakter radu “Filmskih novosti” dao je urednik Zvonko Mišić (preminuo 2001), koji je u ovom kolektivu proveo ceo radni vek. Bio je hroničar svog vremena, kada je trebalo i oštar kritičar, a pre svega - začetnik filmske reportaže, koji je u više stranih, pre svega afričkih zemalja, slavljen kao utemelivač kinematogrije.

Ali su važnu misiju, svako na svom radnom zadatku, obavljali tokom decenija, i drugi članovi ovog izuzetog kolektiva, o kojem je i kamera Stevana Kragujevića ostavila svoj fotozapis.


Vrh strane

SAJAM KNJIGA, BEOGRAD, 1981.

Stevan Kragujević, prema njegovim vlastitim zapisima (“Autobiografija”, 22. januar 2002, objavljena u fotonomografiji Prostor večnosti 2003, str. 20), bio je, kao fotoreporter, još od 1949. godine, akreditovan u Saveznoj skupštini i Skupštini Republike Srbije.

Ta akreditacija važila je i nakon Stevanovog odlaska u penziju, dakle, više od pola veka! Drugim rečima, ona nikada i nije ukinuta.

Prateći, dugi niz godina, zbivanja u društeveno-političkim organizacijama i vodećim institucijama u zemlji, Stevan Kragujević je beležio ne samo važne događaje, već i momente posebno privlačne oku objektiva – bio je majstor portreta, koji je u najrazličitijim situacijama uspevao da izdvoji glavne aktere.

Najčešće je meta njegovog objektiva bio Presednik Tito, ali su to bili i njegovi saradnici, pa i trenuci njihovog dijaloga, konsultacija i važnih dogovora.

Među takve snimke spada i onaj koji je ovekovečio poverljivi razgovor Edvarda Kardelja (1910-1979) i predsednika Tita, i koji je, u megaformatu, dobio poseban prostor na Međunarodnom sajmu knjiga u Beogradu,1981, na štandu Izdavačkog centra Komunist iz Beograda - povodom objavljivanja višetomnog izdanja Izabranih dela Edvarda Kardelja.

Fotos je, nakon završetka ove popularne i veoma posećene kulturne manifestacije, završio u Redakciji Stevanove “Politike”, kao ponos - ne samo njegovog autora, već i kolega – što pokazuje snimak Stevana Kragujevića u društvu Zorana Grebenara, fotolaboranta Redakcije lista.

Vrh strane

TITO U NARODNOJ BIBLIOTECI SRBIJE

“Osnovana tridesetih godina devetnaestog stoleća, Narodna bibkoteka Srbije je prva srpska naučna javna biblioteka – sa pravom na obavezni primerak od samog početka. Od samog osnivanja pa sve do današnjih dana, ona je delila sudbinu svog naroda, što svedoči njena dramatična istorija” – stoji na početku Vodiča Narodne biblioteke Srbije, objavljenog 1973.

Đuro Daničić, poznati srpski filolog, zaslužan je što ustanova dobija ime Narodna biblioteka, i što postaje muzej srpske knjige, uspeva da proširi obavezni primerak i na novine i znatno poveća fondove mnogobrojnim poklonima. Daničić je ujedno prvi počeo da brine o zaštiti knjige i da redovno podnosi izveštaje o životu i radu Biblioteke.

Na dan 6. aprila 1941, u prvom naletu neprijateljske avijacije, Biblioteka je, pogođena bombama, izgorela do temelja. Njena obnova međutim, počela je još tokom rata, a 20. oktobra 1965. položeni su prvi temelji nove zgrade. U jesen 1971. izvršeno je preseljenje u nove, savremeno opremljene prostorije, a prve korisnike Biblioteka je primila u novembru 1972. godine.

Novi dom knjige svečano je otvoren 6. aprila 1973. godine.

Stevan Kragujević sačinio je bogat dokumentacioni fond fotosa koji, počevši od izgleda nove zgrade i ulaza u ovu ustanovu kulture, prestavlja sva njena moderno opremljena odeljenja, hol, Čitaonicu, Odeljenje kataloga, prostorije sa pisaćim mašinama, magnetofonima i drugim sredstvima pomoćne tehnike.

Izbor ovih fotosa, pod imenom Stevana Kragujevića, objavljen je u posebnoj publikaciji – Narodna biblioteka Srbije, Vodič, 1973, kojom je takođe obeležen početak rada obnovljene Biblioteke.

Stevan Kragujević je u više navrata fotografisao značajne događaje u Biblioteci, posebno, njene jubileje, svečane sednice i uručenje priznanja zaslužnim službenicima, javnim i kulturnim ustanovama i pojedincima koji su, saradnjom sa Narodnom bibliotekom Sbije, dodatno afirmisali njen ugled i značaj.

U bogatoj fotodokumentaciji Stavana Kragujevića sačuvani su i snimci posete Predsednika Tita, Jovanke Broz, i zvanične delegacije Narodnoj biblioteci Srbije, 1975. godine, gde ih je dočekao tadašnji upravnik Sveta Đurić, sa rukovodiocima najvažnijih službi i stručnim saradnicima, a visoki gosti su bili u prilici da obiđu odeljenja Biblioteke i da sa domaćinima pristvuju zajedničkoj svečanoj sednici.

 

Vrh strane

IZLOŽBA POVODOM DANA SENTE, 8. oktobar 1990.

Dan oslobođenja Sente, 8. oktobar 1990, obeležen je reprezentativnom izložbom značajnih dela iz zbirki čuvenog kolekcionara i dobrotvora, Senćanina Joce Vujića ( (13. juli 1863 - 31. avgust 1934), u Muzeju grada.

Ovaj učeni i plemeniti zemljoposednik, mecena i donator, jedan od “najvećih dobrotvora srpske kulture”, značajnu arhivsku zbirku istorijskih dokumenata, pisama i književnih rukopisa, darovao je Univerzitetskoj biblioteci “Svetozar Marković” u Beogradu, a njegov legat je 2014. godine, proglašen, uz desetak drugih, kulturnim dobrom od velikog značaja, i prikazan na izložbi “Zaveštanja i darovi” u Naradnoj biblioteci Srbije, iste godine, povodom Dana državnosti Srbje.

Doktorski rad Tatjane Stanisavljević, savetnice u Univerzitetskoj biblioteci - “Arhivska građa u privatnim zbirkama UB “Svetozar Marković”- odbranjen 27. oktobra 2015, posebne akcente stavlja upravo na vanredni značaj arhivske građe u okviru Legata Joce Vujica. “Arhivska građa pohranjena u Zbirci Joce Vujića koja se čuva u UB “Svetozar Markovuć” u Beogradu jeste svojevrsno ogledalo kulturnog života Srbije, ali i celog sprskog naroda tokom 18. i 19. stoleća”, beleži prof. dr Bojan Đorđević.

Veoma vredna dela srpskog slikarstva pak, iz kolekcije Joce Vujića, čuvaju se u Narodnom muzeju u Beogradu, i Matici srpskoj u Novom Sadu.

Stevan Kragujević je propratio gotovo sve događaje u kulturi upriličene u znak sećanja na ovog velikog dobrotvora: izložbu Zbirka Joce Vujića (25. novembra 1989. u Novom Sadu), kao i izložbu Značajna dela srpskog sklikarstava XVIII-XX veka u Narodnom Muzeju u Beogradu (januar. – februar 1990).

Sa najvećim ponosom, međutim, kao Senćanin, ovekovečio je, svojim snimcima, otvaranje izložbe Značajna dela srpskog slikarstva od XVIII do XX veka iz kolekcije znamenitog Senćanina – u samoj Senti.

Izložbu je znalački priredila Ljubica Miljković, kustos Narodnog muzeja u Beogradu, a uvodnu besedu održao je Jevta Jevtović, direkor ovog Muzeja, uz prisustvo mr Leposave Šelmić, kustosa-savetnika Galerije Matice srpske, direktora Kulturno-obarazovnog centra Sente Hajnal Jenea, i članova porodice – snahe Joce Vujića Zorke, i njegovih praunuka, kao i velikog broja uglednih Senćana.

Izložba je bila otvorena do 18. oktobra, te su posetioci mogli da vide, kao retko kad, na okupu, najznačajnija dela srpskog slikarstva iz zbirke Narodnog muzeja i Matice srpske. Posebnu pažnju privlačila je “Devojka u plavom”, Đure Jakšića, ali i ona dela koja se čuvaju u porodičnom domu (nekadašnjoj Kući-muzeju Joce Vujića u Senti), a retko se izlažu – poput bakroreza “Kuzman I Damjan sa izgledom manastira Rakovica, iz 1743” i drugih. Izložbu je tako krasio i portret samog donatora Joce Vujića (vlasništvo porodice) – rad znamenitog slikara Uroša Predića.

Vrh strane

LED NA DUNAVU 1966.

Izazovni ali često i i opasni zadaci, pratili su Stevana Kragujevića u njegovom profesinalnom životu. Bilo ih je mnogo, ali im ni po cenu vlastite bezbednosti, Stevan im nije uzmicao.

Tako su nastali snimci načinjeni nakon zemljoteresa u Skopju (zastupljeni u knjizi Skopje, 1963), ali i niz drugih fotografskih storija.

Po zanimljivosti i dramatičnosti mogu se izdvojiti – pored već legendarnog Stevanovog pada, na Kosovu, tokom boravka predsednika Tita ( Peć, 1967) – i druge epizode koje su kolege često prepričavale, a koje su ostale zabeležene i u štampi, ili u Stevanovim intervjuima i ličnim beleškama. Jedna od njih je svakako i epizoda koju opisuju njegovi sačavani fotosi pod nazivom

Led na Dunavu, kod Bezdana, 1966., ali i njegove priče, i priče kolega.

Stevan je zajedno sa kolegom novinarem, dopisnikom iz Novog Sada Svetozarem Kisićem, morao da prevali zavejan put, te zime, 1966. godine, da umesto obične obuće, uzme gumene čizme obložene novinama, da se ne bi smrzao u predelu okovanom ledom. U razbijanju leda na samom Dunavu, učestvovao je ledolomac (Jégtörő) iz susedne Mađarske, ali se, igrom slučaja, i on našao zarobljen ledom.

Fotos pokazuju pomoć meštana, kolsku zapregu; guranje automobila (Stevanu pomaže dopisnik Kisić iz Novog Sada; tu je Politikin šofer Aca; vidi se novinama obložena obuća; Stevan usred zaleđenog Dunava; najzad i susret sa mađarskim razaračem leda i put kroz led.

Stevan je ostavio upečatljivu i zanimljivu belešku o ovom događaju.Beleška br. 17. glasi:

Ljuba me pozvao (Ljuba Stojović, urednik Politike) i kaže da se Dunav zaledio i da idemo sa džipom da snimimo zarobljene mađarske ledolomce. Ja upitam, a gde tu ti ledolomci? - Ne znam ja, negde na Dunavu. A usput uzmite našeg dopisnika iz Novog Sada Kisića Kisu i na posao, i šofera Acu sa džipom.

Usput džip nije mogao da ide zbog visokog snega, zaustavii smo jednog seljaka sa saonicama i dobro ga platitli i Acu ostavili samoga u kolima a mi se preselili u saonice. Našli smo, posle dužeg lutanja Ledolomce nedaleko od Apatina. Ja sam tu polomio nogu.

Tako je snimljena reportaža o spasavanju Dunava od leda, lepom druženju u snegu, i nenadanim događajima. Stevanu je te zime 1966. godine vrata doma otvorila njegova kćer Tanja, u ugledala oca – u gipsu.

 

Vrh strane

SNIMANJE FILMA VELIKA DECA

Tokom decenija rada, posebno na početku karijere, Stevan Kragujević je prisustvovao snimanju većeg broja igranih filmova. Biti „na događaju“ izveštavati sa lica mesta, bio je zakon novinarske profesije U Stevanovoj arhivi ostali su fragmentarni zapisi sa snimanja nekoliko koprodukcionih ostvarenja, koji su privlačili veliku pažnju pedesetih i šezdesetih godina Tu spadaju i pojedine scene jugoslovensko-sovjetskog filma „Aleksa Dundić“ Leonida Lukova iz 1958 (sa Brankom Plešom, Ljubom Tadićem i Stoletom Aranđelovićem u glavnim ulogama), kao i iz italijansko-francuskog filma „Kapo“, snimanog u Jugoslaviji 1959 (režija Gillo Pontecorvo) – o čemu svedoči vrstan Stevanov portret glumice Suzan Strazberg, koja se pojavljuje u glavnoj ulozi.

Upečatljiva serija portreta glumaca Alena Delona i Doroti Dendridž, kao nosilaca glavnih rola koprodukcije „Avanture Marka Pola“ (u režiji Kristijana Žaka) nastala je ttokom snimanja ovog filma 1962, u Jugoslaviji.

Posebno uzbudljivu stroriju predstavlja snimanje filma „Velika deca“ u režiji Stoleta Jankovića, ranih pedesetih u Novom Selu, pokraj Pančeva.

Uslovi snimanja ovog filma bili su veoma teški. O tome je ekskluzivnu reportažu objavio upravo Stevan Kragujević u časopisu „Filmski svet“, br. 64, godina III. Epizode filma, koji govori o Igumanskom maršu, u prvom danu snimanja filma, realizovane su na 20 stepeni ispod nule! U okviru fotoreportaže objavljen je i snimak fotoreportera, Stevana Kragujevića, koji je morao skinuti šal sa vrata, i obmotati ga oko svoje beretke, kako bi se zaštitio od hladnoće. Uz ovaj snimak je prirodat komentar: „Za vreme snimanja filmska kamera, iako je bila obložena termoforima, zamrzla se nekoliko puta. To nije bilo slučaj sa malom „Leicom“ kojom su napravljeni ovi snimici. Ali se zato smrzao fotoreporter.“

I Stevan je napravio svoju belešku, na fotosu koji ga prikazuje sa njegovom „lajkom“, umotanog šalom: „Sa snimanja filma „Velika deca“ Stoleta Jankovića. Film nije završen jer je u toku snimanja filma nestao zauvek glavni glumac Miloš Milošević“.

Ova životna i profesionalna tragedija dugo je potresala Beograd, i šire okruženje. Ali, pored napisa o talentovanom glumcu, nikada se nije došlo do podataka koji bi ukazivali kako je i gde je zapravo nestao ovaj mladi glumac, na pragu karijere. Film „Velika deca“ Stoleta Jankovića, takođe, ne može se naći u njegovoj zvaničnoj filmografiji. A samo retko upućeni znaju za sudbinu ovog započetog fimskog projekta.

 

Vrh strane

Veliki povratak Bobija Fišera

I danas se u svetu šaha velikim događajem smatra meč koji su igrali Bobi Fišer i Boris Spaski (kao reprizu meča iz 1972), koji se odigrao u nekadašnjoj Jugoslaviji, 1992. Meč je igran na dve lokacije: prvih 11 partija na Svetom Stefanu, u današnjoj Crnoj Gori, preostalih 19 u Beogradu – ukupno 30 partija. Uz slobodne dane za odmor, ovaj legendarni susret je potrajao puna dva meseca – od 2. septembra do 5. novembra 1992.

Ono što je privlačilo gotovo podjednaku pažnju, bila je i pozadina ovog susreta, budući da je povratak Fišera na javnu scenu bio gotovo senzacionalan, nakon dve decenije odsustva iz javnog života. Mnogo se pisalo o sponzoru, finansijskom pokrovitelju događaja, nekadašnjem bankaru Jezdimiru Vasiljeviću, ali je manje poznato ko je u stvari povukao najdelikatnije i najvažnije poteze u pripremi ovog meča.

Kao odlučujuća u celoj ideji pokazala se mlada šahistkinja iz Mađarske Zita Rajčanji (Rajcsányi Zita, 1972), poklonik šaha još od svog detinjstva (naučila je da igra u petoj godini, od svog oca Petera). Pročitala je u ranoj mladosti sve o šahu do čega je mogla doći, a posebno o Bobiju Fišeru, čije je partije pažljivo analizirala. Tokom 1991. godine odlučila je da piše svom idolu. Fišer ne samo što je odgovorio, već je uskoro pozvao Zitu telefonom. Tako je započelo ovo neobično prijateljstvo U to vreme ona je i sama je već osvojila Juniorsko prvenstvo Mađarske za žene 1992. i šesto mesto na Svetskom šampionatu u Argentini.

Na Fišerov poziv, aprila 1992, otišla je u Los Anđeles, u posetu koja je potrajala šest nedelja. Tokom susreta i razgovora, najviše i najčešće o šahu, pokušavala je da mu povrati volju i interes za takmičenja i javne nastupe. On je odgovarao da još nije dobio adekvatnu ponudu, što se odnosilo kako na uslove obezbeđenja njegovog putovanja i boravka, tako i visoko finansijsko pokriće.

Po povratku u Mađarsku, Rajčanjjeva je bila odlučna da nešto preduzme, kako bi Fišera podstakla na izalazak iz samoizolacije. Rešenje se ukazalo u kontaktu sa mogućim organizatorom susreta sa Spaskim Janošom Kubatom, koga je poznavala na osnovu dobro organizovanih prethodnih šahovskih događaja. Oni su se ubrzo sreli u Budimpešti, gde mu je Rajčanji naznačila Fišerova očekivanja i uslove. Kubat se pobrinuo za dalje korake, to jest kontakt sa Jezdimirom Vasiljevićem. Dogovor je napravljen, te je Kubat sa Zitom Rajčanji i Vasiljevićevim advokatima otputovao u Los Anđeles, radi preciziranja svih uslova meča, što je potrajalo pet punih dana. Fišer je bio zaintrigiran, budući da je oduvek želeo da ponovo igra sa Spaskim. Dogovori su na taj način i finalizovani.

Zita Rajčanji boravila je u Beogradu, kao i Janoš Kubat, tokom meča, 1992, kada su i nastale Stevanove fotografije.

Janoš Kubat (János Kubát), kao Senćanin, bio je dugogodišnji Stevanov poznanik, i kolega, budući da se i sam, uz sportske delatnosti, bavio novinarstvom, kao urednik u dnevnom listu „Mađar So“ („Magyar Szó") u Novom Sadu, 1991–1992, i često je sa Stevanom sarađivao, čak i kasnije, kada se posvetio radu u senćanskom listu „Tisa Videk“ („Tisza vidék”). Za svoj dugogodišnji rad u oblasti sporta ( bio je stonoteniski trener Ištvana Korpe, šezdesetih, u Senti, kapiten reprezentacija Grčke za muškarce i žene u tenisu na tvrdoj polozi, direktor OI u Novom Sadu 1990, organizator meča Spaskog i Judit Polgar u Budimpešti, 1993, i lični prijatelj značajnih sportista koje je dovodio u našu zemlju, a kao novinar u velikoj meri doprineo popularisanju sportova kojima je bio decenijama posvećen)m, dobio je priznanje grada Sente PRO URBE, 11. septembra 2015.

Na Stevanovim fotografijama načinjenim 1992, u društvu je sa Zitom Rajčanji, takođe i sa svojom novinarskom ekipom iz Mađar Soa, šahistima, od kojih su neki upravo Senćani. Na grupnoj fotografiji su tako, gledano s leva na desno:

Fischer Jenő (Jene Fišer) – spoljnopolitički novinar I komentator „Magyar Szo"-a. Preminuo 2017 godine.

Kubát János (Janoš Kubat) - Senćanin, urednik „Magyar Szó"-a, direktor Šahovske Olimpijade u Novom Sadu i u Solunu u Grčkoj

Rajcsányi Zita (Zita Rajčanji, 1972) poznata mađarska šahistkinja, prijateljica Bobija Fišera zbog koje se on vratio šahu

Piszár József (Jožef Pisar) – Senćanin, šahista, danas pezionisani novinar i urednik „Magyar Szó"-a, decenijama organizator šahovskih turnira lista “Jo Pajtaš”. Na fotografiji Jožef Pisar u jednoj ruci drži Bilten broj 13 šahovskog meča Fischer - Spassky 1992.

Kókai Péter (Peter Kokai) – Senćanin, šahista, politički aktivan, bivši novinar i glavni urednik "Magyar Szo"-a, sada direktor nedeljnika na mađarskom jeziku "Családi Kör"

Dujmovics György (Đerđ Dujmovič) – bivši novinar „Magyar Szó"-a, kasnije osnivač privatnog lista "Temerini Újság" („Temerinske novine”).

Veza Zite Rajčanji sa Fišerom vremenom je jenjavala. Ali je veza sa nekim od značajnih Senćana nastavljena. Naime, ona se udala za Zoltana Šimonjija (Simonyi Zoltáni) koji je rođen u Zrenjaninu, ali ga smatraju Senćaninom, on u Senti i danas živi, i radi u Opštini Senta kao pravnik. Bavio se novinarstvom, i sarađivao je sa listom „Magyar Szó"..Aktivni je šahista – nosilac titule FIDE majstora, član uprave Šahovskog kluba Senta i sekretar tog kluba. Sa njim je dobila troje dece, no brak se nije održao, i ona danas živi u Budimpešti.

Stevan je u svojoj dokumentaciji s pažnjom sačuvao snimke ovog šahovskog „događaja veka”, i njegovih „pozadinskih aktera” – Zite Rajčanji i Janoša Kubata, te kolega novinara i Senćana, dok su u njegovoj arhivi sačuvani i snimci ranijeg Fišerovog boravka u Jugoslaviji, 1970, tokom šahovskog turnira SSSR-a protiv ostatka sveta. I ovi snimci, kao i portreti ZiteRajčanji pravi su rariteti u domenu sportske publicistike.

Vrh strane

Prve objavljene fotografije Stevana Kragujevića

Pripremajući fotomonografiju Stevana Kragujevića Prostor večnosti, objavljenu o godišnjici Stevanove smrti (Foto, kino i video Savez Vojivodine, Novi Sad, i Skupština opštine Senta, 2003), njen priređivač, fotoumetnik i vrsni znalac fotografije na našim prostorima, Borivoj Mirosavljević, posvetio se i najranijim momentima koji su uveli Stevana Kragujevića u svet fotoumetnosti.

Odlično upućen u celoživotni rad svog kolege, sa kojim je bio u ličnom prijateljstvu, a kao novinar „Dnevnika“ iz Novog Sada dugo sa njim sarađivao, pred mnoštvom fotografija pred kojima se našao priređujući ovu knjigu, Mirosavljević se zaustavio i nad ranim Stevanovim objavljenim fotosima. Tu spada svakako fotografija „Stećci“, načinjena u Bosni, 1947, a objavljena u časopisu „Naša Fotografija“, 7. jula 1948.

Na strani 26. svoje knjige Mirosavljević piše: „Ime Stevana Kragujevića pojavilo se prvi put potpisano ispod fotografije „Motiv iz Bosne”, objavljene u časopisu „Naša fotografija” br. 7. u julu 1948. Urednik časopisa, koji je štampan u Osijeku, bio je Nikola Sege, brat poznatog fotografskog majstora Feliksa Segea iz Kule.

Otkud Stevan Kragujević u Bosni?

Odgovor na to pitanje nalazi se takođe u časopisu „ Naša fotografija” (br. 4. od oktobra 1947. godine) na stranici 51, na kojoj je objavljen napis pod naslovom „ Fotografija na omladinskoj pruzi”. U njemu Fred Legradić iznosi svoja zapažanja prilikom posete Foto centru Glavnog štaba omladinskih brigada u Zenici. On, između ostalog, navodi imena fotografa iz Vojvodine koji su učestvovali na izgradnji pruge Šamac –Sarajevo: Stevana Bikita i Gradomira Glišića iz Novog Sada, Stevana Kragujevića iz Sente, Lajčike Horvata, Aladara Ereša, Šime Kapiste, Medjeri Molnara i Đule Varge iz Subotice, Milana Pejčića ih Kule, Antona Vaša iz Zrenjanina i kao veoma zapaženog filmskog snimatelja Branka Ivatovića iz Novog Sada.

Iz zanimljivog teksta saznanjemo da se velik broj fotografa iz cele zemlje dobrovoljno javio na poziv časopisa „ Naša fotografija” i prijavio za učešće u specijalnoj brigadi na izgradnji pruga Brčko –Banovići i Šamac – Sarajevo.

Dakle, Stevan Kragujević je prilikom boravka u brigadi snimio i fotografiju koja mu je objavljena časopisu „Naša fotografija”. Saradnja sa tim časopisom je i dalje nastavljena o čemu svedoči Stevan Ristić, nekadašnji sekretar Foto sveza Jugoslavije:

- Iz moje dokumentacije se vidi da su Stevine fotografije u časopisu „Naša fotografija” objavljene 1950. Prvo mu je objavljena fotografija „Fragmenti sa auto-puta „Bratstvo – jedinstvo”, a potom „U zadružnom obdaništu”. Obe fotografije u časopisu je prokomentarisao Milan Fizi, poznati fotografski stručanjak iz Zagreb, autor jedne od najzapaženijih knjiga o fotografiji: „Među slikovne dokumente naše izgradnje jspada i Kragujevićeva slika „Fragmenti sa auto-puta „Bratstvo –jedinstvo”, gde nam pogled iz tamnog prelazi u interesni deo slike, tj. na radnike koji se nalaze na ispravnom mestu u plohi slike. I ovde nema ničeg najmeštenog, za sliku vridan izrez dobro je izabran i snimjen”. Za drugu sliku Milan Fizi piše: „U zadružnom obdaništvu” S. Kragujević, Senta, je tehnički uspjela reportaža, sa mnogo sunca, dječje igre i veselja”.

Do danas je sačuvan Stevanov snimak „ Stećci”, na žalost ne i druga spomenuta fotografija. No iz tog perioda ostaje i lep pejzaž koji je Stevan načinio u Bosni – „Gacko polje”.

Stevan je u svojoj ličnoj dokumentaciji sačuvao i Legitimaciju, sa brojem 102404, učesnika Omladinske radne brigade Šamac –Sarajevo, 1947. Na njoj je potpis Batrića Jovanovića (1922-2011), nosioca Partizanske spomenice 1941, komandanta omladinskih radnih brigada, pisca ratnih hronika. Batrić Jovanović aktivno je i kasnije učestvovao u političkom životu zemlje i bavio se publicistikom. Bio je ambasador Jugoslavije u UNESKO-u, oženjen Olgom Jovanović, novinarkom, otac dvoje dece. Njegova kćer, ranopreminula Biljana Jovanović (1953 – 1996), bila je uspešni pisac, mirovni aktivista i borac za ljudska prava.

Pejzaži, ali i beleženje različitih situacija koje prikazuju svakodnevni život, igru dece, a u vreme socijalističke izgradnje posebno – radnike –u čitavoj kolekciji snimaka iz fabrika i radnih kolektiva – i dalje su zauzimali vidno mesto u Stevanovoj fotografiji, uz izvenredne portrete ljudi koje je susretao u različitim prilikama – što će ostati trajna Stevanova fotografska preokupacija, koja je podjednako zavređivala pohvale stručnjaka, prikazivanje na izložbama, ili druge vidove prezentacije.

U reprezentativne Stevanova snimke radnika, spadaju i njegov „Čovek u spirali” i poretret radnika iz jedne od jugoslovenskih železara, koji je Stevan nazvao jednostavno „Posle smene”. A Stevanova dokumentacije obilije i togosima dece, kako iz velegrada, tako iz drugih ambijenata nekadašnje Jugoslavije.

Vrh strane

Vuk karadžić, stogodišnjica rođenja 1787 – 1987


Magyar Szo, 19. sept. 1984.

Stevan Kragujević je ostavio niz fotodokumenata o važnim događajima u kulturi, njenim značajnim stvarocima, o kulturnim ustanovama, ili značajnim jubilejima.

Obaveštenom i agilnom fotoreporteru i novinaru nije promakao ni događaj takvog značaja, kakav je predstavljalo obeležavanje stote godišnjice rođenja Vuka Stefanovića Karadžića (Tršić, 1787 – Beč 1864), srpskog filologa, reformatora srpskog jezika, sakupljača narodnih umotvorina, pisca prvog rečnika srpskog jezika – najznačajnije ličnosti srpske kulture prve polovine 19. veka.

Sačuvani su naime Stevanovi snimci sa izložbe o Vukovom životu i radu, otvorene u četvrtak 17. septembra 1987, u Narodnom muzeju u Beogradu. Ove, danas raritetne fotodokumente iz Stevanove arhive, Tanja Kragujević predala je na čuvanje Muzeju Jugoslavije, kao prilog Stevanovom legatu.

Verovatno je ovaj događaj bio zabeležen u Stevanovoj „Politici“, sa njegovim uspelim fotosima, no među sačuvanim objavljenim Stevanovim novinskim prilozima, privlači pažnju napis u novosadskom dnevnom listu „Mađar so“, („Magyar Szó”), objavljen samo dva dana nakon otvaranja ove izložbe – u nedeljnom dodatku za kulturu, Kilátó (Osmatračnica), koji je uređivao Balint Šandor (Bálint Sándor). U ovom dodatku, koji je izašao u subotu, 19. septembra 1987, već na uvodnim stranama (br. 11, 12. i 13), list je obeležio ovaj događaj prvenstveno selekcijom Stevanovih fotosa i uokvirenom informacijom o izložbi, ističući Stevanove fotose (str. 12), ali i zanimljivim tekstom pesnika i prevodioca Ferenca Fehera na 13. strani (Fehér Ferenc, Vuk műveiből, “Vuk a korabeli szerbiai iskoláról” – Iz Vukovih dela, “Vuk, savremenik srpskih škola”).

Aktuelnost lista na mađarskom jeziku svakako govori o duhu i ukupnom kontekstu kulturne saradnje negdašnje Jugoslavije, ali isto tako impresionirai brzina sa kojom je Stevan odaslao ove fotose, da nađu svoje mesto u ovom sedmičnom dodatku dnevnog lista. No to je i generalno bila odlika njegove ličnosti i profesionalnog rada – kao novinarski fotoreporter, imao je poseban osećaj za vest, koja mora stići na vreme. U ovom listu pak, za njegove priloge uvek je bilo mesta, budući da je bio stalni saradnik “Mađar Soa”, tokom niza godina.

Među snimcima, ističu se lični predmeti Vuka Karadžića (naočari, brojanice, mastionica, pera), ali i snimci izloženih izdanja njegovih dela – Srpkog rječnika, pre svega, Narodnih pjesama, a posebno izdanja tri knjige Srpskih narodnih pjesama iz Zbirke velikog kolekcionara i dobrotvora, Senćanina Joce Vujića, koja su poklonjena Univerzitetskoj biblioteci u Beogradu, gde postoje čitavi korpusi arhivalija, knjiga i dokumenata iz kolekcije ovog darovatelja. Na Stevanovim fotosima vidljiv je čak i poseban pečat Joce Vujića, urađen u svrhu obeležavanja darovanih kniga Univerzitetskoj biblioteci – dok se i u informaciji u Dodatku “Mađar Soa”, na str.12, uz podatke o Izložbi i Stevanovim fotosima, posebno ističe da se tu mogu naći i knjige iz Zbirke Joce Vujića, “velikoposednika, kolekcionara i donatora iz Sente”. Tu je i fotos Vukove biste, na kojoj se vidi Krst sv. Ane –posebno priznanje za zasluge – koje je Vuk primio od ruskog Cara. U Stevanovoj kolekciji povodom ovog događaja nalazi se i fotos na kojem je vidljiv ovaj Krst.Tu su takođe i predmeti iz Vukove rodne kuće u Tršiću, njegova pomagala (poznato je bilo je Vuk bio hrom), čuveni Vukov fes, putna torba, brojanice, i niz drugih detalja koji oživljavaju Vukov život, delo, njegovu epohu i zasluge za srpsku kulturu.

Vrh strane

Poplava, Senta 1970.

SENTA, POPLAVA, 1970.

Krajem maja i početkom juna 1970, zabeležen je veliki porast Tise, koja je ušla u priobalne voćnjake, na puteve, u domove meštana. Između 7. i 8. juna zabeleženo je njeno neznatno opadanje, za 6 santimetra, kao i kod Novog Kneževca, Titela, Novog Bečeja i Padeja. No Tisine pritoke, Moriš, Samoš i Kereš i dalje su nadolazile, te je Pokrajinski štab bio stalno u pripravnosti. Borba protiv stihije u Potisju trajala je, prema izveštaju ovog Štaba, čitavih 120 dana. Tek u septembru, moglo se reći sa olakšanjem, da se voda povlači.

Ekipe za hitne intervenicje učvršćivale su slaba mesta na nasipima kod Kanjiže, Novog Bečeja i Sente.

Senćani su posebno bili uznemireni pamćenjem poplave iz 1932. godine, katastrofalnih razmera, ali i velikim oštećenjima kuća. Porodice i deca provodili su noći pod golim nebom, hraneći se iz kazana, dopremane su vreće peska i njima su punjeni i džakovi iz fabrika šećera Crvenki, Vrbasa i Sente. Opadanje vode je kod Sente omogućio veliki bager „Plitvice“. Uvedena su dežurstva lokalnog stanovništa, u organizaciji Štaba za poplavu. Stanovnici su se i sami oraganizovali da se nakon napuštanja kuća vrate njihovoj obnovi, i često su u tome učestvovale čitave ekipe suseda, a najtežih poslova, u dopremanju džakova peska, prihvatale su se i žene. Bilo je potrebno zaustaviti vodu, popravljati ograde, napukle zidove, krovove.

Stevan Kragujević je sve vreme opasnosti proveo u rodnoj Senti. Načinio je blizu 200 snimaka, ovog uznemirućeg događaja, i materijal je predat Istorijskom arhivu Sente za Legat porodice Kragujević. Stevanove fotografije propratile su dva teksta u „Politici“ – „Tisa se sporo povlači“, utorak, 9 jun 1970, strana 8, i „Senta posle poplave“, „Politika“, 6. septembar 1970.

Da bi načinio najverodostojnije snimke vode koja je nadirala u bašte i kuće na obali Stevan je i sam bio u opasnim situacijama, snimajući iz nabujale vode, nasred Tise, u čamcu.

Sa velikim zadovoljstvom on je ujesen 1970. načinio i nove snimke, Tise koja se povlači, ali i stanovnika na obali, koji budno prate vodostaj na Tisi.

 

 

 

 

Vrh strane

Nađa Regin, jugoslovenska Bondova devojka

Početkom aprila 2019. naša, ali i svetska javnost, obaveštena je o odlasku glumice Nađe Regin. Mlađe generacije malo znaju o njoj, ali to ne važi za pasionirane ljubitelje filma. Jer ova srpska i jugoslovenska glumica iz Niša (rođena 2. decembra 1931, preminula u Londonu 6. aprila 2019), iako se školovala u svojoj zemlji (Diplomirala je na Akademiji dramskih umetnosti u Beogradu i na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu) afirmaciju je stakla igrajući u nekoliko filmova u Zapadnoj Nemačkoj, a potom i u Velikoj Britaniji.

Najpoznatije njene uloge su u dva filma iz serijala o Džejmsu Bondu: „Iz Rusije s ljubavlju“ (ljubavnica Kerim-bega), i mala uloga u filmu „Goldfinger“. Glumila je u televizijskim serijama: „Svetac“, „Osvetnici“ i „Opasan čovek“.

Pa ipak, njena filmska karijera je započela u nekadašnjoj SFRJ, u vreme kada je bila poznata kao Nađa Poderegin.

Bila je jedna od prvih glumica jugoslovenskog filma.

Nedavno otkriveni negativi iz arhiva Stevana Kragujevića, koje je njegova kćer Tanja Kragujević priključila njegovom Legatu u Fondu Muzeja Jugoslavije gde se od sada čuvaju, svojevrsna su fotopriča o počecima ove glumice.

Reč je o premijeri jugoslovenskog filma „Ešalon dr M“, u režiji Živorada Mitrovića. Scenario su pisali Živorad Mitrović i Dušan Žega, a u pitanju je prvi igrani film Živorada Mitrovića, realizovan 1955. U filmu su igrali kasnije proslavljeni glumci Severin Bijelić, Marijan Lovrić, Ilija Džuvalekovski, Janez Vrhovec, i prvi put na filmu, u epizodnoj ulozi – Dragomir Bojanić Gidra.

Glavnu žensku ulogu tumačila je, kako stoji na plakatu ovog filma upravo Nađa Regin.

Živojin Mitrović je karijeru počeo kao stripski crtač i scenarista (1936-1941), da bi se posle rata posvetio prvenstveno filmu, a „Ešalon dr M“, sa temom iz Narodnooslobodilačke borbe, označio je njegov uspešan filmski početak.

Na premijeri „Ešalona dr M“, od strane brojne publike pozdravljeni su glavni glumci i kreatori filma, a pažnju je privukla upravo mlada zvezda, na početku karijere, Nađa Regin.

Informativan napis o životu i karijeri Nađe Poderegin objavila je „Politka“, u svom kulturnom dodatku (27. april 2019), iz pera Srebrenke Ilić, kulturnog poslenika i bliske rođake ove glumice.

Vrh strane

Promocija knjige Senta koje vise nema, 1998

Povodom Tristo godina Bitke kod Sente, pubikovana je 1997. knjiga Stevana Kragujevića „Senta koje više nema“, u izdanju Kulturno-obrazovnog centra Turzo Lajoš, u Senti. Ova jubilarna godišnjica bila je povod da se zanimljivo sučeljavanje prošlosti i sadašnjosti prikaže najupečatljivije – kroz fotografiju. Odan svom zavičaju, živopisnoj varošici na obali Tise, njenoj tradiciji, multikulturalnosti, poetskim pejzažima, ali i posebnom pamćenju „sa dušom“, pa i istorijskim momentima kojima je bio svedok, Stevan Kragujević je načinio izbor fotozapisa za knjigu obeleženu na plavoj podlozi korica (a plava je, uz žutu, jedna od amblemskih boja Sente) samo njegovim karakterističnim potpisom Kragujević.

Knjiga obuhvata antologijske, i poznate fotose Kragujevića, koje je načino još kao fotografski pomoćnik, poput snimka „Susret – Sodadžija Kapaš i Jevreji“ (u svojoj belešci je čak naznačio i puna imena i godinu - Kapaš Šandor, Solar Ferenc i rabin Erenfeld, 1938), tu je i njegov „Raznosač štampe“ (iz kasnijeg perioda perioda), ili fotografija srušenog senćanskog mosta (1941, koju je Stevan načinio kao devetnaestogodišnjak), razoreneg od strane savezničkih snaga kako ne bi poslužio okupatorima, a pridružuju se fotosi „Oslobodioci“ (1944), boraca za oslobođnje Sente (Pecarski Milan, Pecarski Ivan, Sočin Bora), i niz drugih, već dobro poznatih, poput „Skeladžije“ (1946) – sve do antologijske fotografije, nastale 1950, pod nazivom „Kubikaši“. Danas se malo zna da je bogatstvo Tise bio pesak, koji se vadio i prenosio „na kubike“, predstavljajući znatan teret onima koji su bili angažovani u tom poslu. Kuriozitet snimka je mlada devojka, pognuta pod teretom kolica sa peskom, koju je Stevan idenfitikovao, i sa njom porazgovarao, otkrivajući da je u pitanju najamna radnica, Terezija Čabi, koja je samo želela da u oskudnim vremenima ponešto zaradi, prihvatajući posao kod Ištvana Sivegija. Nakon pune tri decenje Štica je pronašao junake svog fotosa, i fotografisao ih, pribeleživši njihova sećanja.

Vojvođanski pejzaži, stari običaji i zanati, koji uprkos promenama i prolaznosti, kao da beleže trajnost same duše Panonije, onoga što prolazi, ali ne iščezava, inspirisali su one koji su o knjizi govorili ili pisali da istaknu ovu „alhemiju fotografije“. U knjizi su pored Stevanovih snimaka, nastajalih i čuvanih tokom šest decenija, zastupljene i pesme njegove kćerke Tanje Kragujević, posvećene zavičaju, koji se takođe temelje na procesu svojevrsne poetske alhemije, budući da onim vidljivim prizivaju nevidljivo, što čini unutrašnji život, destilat sentimenta i uspomena, spoj sadašnjeg i prošlog – neiščezlog. Ovi stihovi postaće deo pesničke knjige Tanje Kragujević „Pejzaži nevidljivog“, koja je izdanju Književne opštine Vršac objavljena 2001.

Na promociji knjige u Biblioteci grada Sente,5. februara 1998, ućestvovali su bibliotekar Iboja Gere, koja je najavila tok večeri, Atila Pejin, kustos Muzeja u Senti, prevodilac i esejista dr Draginja Ramadanski, dok je stihove Tanje Kragujevć čitao član Kamerne scene „Miroslav Antić“ Predrag Popović. Veče je bilo izuzetno posećeno, u publici su bili predstavnici svih generacija Senćana. Prve čestitke Stevan je primio od gradonačelnika Atile Juhasa, a posebnu pažnju su mu ukazale kolege fotoreporteri i novinari „Dnevnika“ u penziji, Borivoj Mirosavljević i Stevan Lazukić, te Milorad Putnik, Sekretar Foto i kino i video saveza, i Milorad Mitrović dopisnik „Dnevnika“. Goste je pozdravio upravnik Biblioteke Jene Hajnal.

Fotononografija o Senti Stevana Kragujevića, propraćena izložbom fotografija, produžila je posebnu, zavičajnu liniju u ukupnom Šticinom radu. Treba imati u vidu da je izložba „Sto fotografija Stevana Kragujeća“, prva posvećena Senti, održana još 1956. Izložba „Sto fotografija sa Tise“, prezentovala je njegove radove 1984. godine. Usledile su: retrospektivna izložba 1994, u Muzeju grada, kao i izložba „Senta koje više nema“, 22. mart – 14. april 1996, takođe u Muzeju, koja je svojim konceptom i manjim izborom fotosa najavila narednu iz 1998. Poslednja izložba za Stevanova života, održana u Gradskom muzeju Sente 9. marta 2000, a počast Stevanu Kragujeviću Senćani su ukazali i poshumnom izložbom u Domu kulture povodom odlaska svog fotoumetnika 2002, koji se uprkos uspešnoj karijeri u Beogradu, uvek vraćao Senti, gde i počiva.

Poznati grafičar i minijaturista koji je svojim radovima takođe na svoj način slavio rodni grad, Andruško Karolj, na osnovu najpoznatijih Stevanovih fotografija Sente, izradio je minijaturne grafike, sabrane u knjizi „Senta, a ova knjiga formata 4x5 cm, štampana je povodom Dana Sente 1988, koji se u to vreme obeležavao povodom oslobođenja grada od fašizma, 8. oktobra.

Tanja Kragujević

  •  Senta koje više nema, 1997.
  • Vrh strane

    Poslednja Stevanova izložba u Senti, 9. mart 2000.

    Pre 111 godina (1885) otvoreni su prvi fotografski ateljei u Senti. Među prvima koji se ustalio, bio je onaj Jožefa Renera, prvog fotografa u našem gradu, koji je snimao senćanske motive i prodavao ih. Bio je to verovatno početak izdavanja senćanskih razglednica. Prve pionire ubrzo su sledili novi ljudi, već pravi majstori svog zanata. Negde na pola puta javlja se među njima Stevan Kragujević, koji posle polaganja majstorskog ispita napušta rodnu, oplođavajuću sredinu, okušavajući sreću u drugoj, da bi postao dugogodišnji fotoreporter “TANJUG”-a , a zatim “Politike”. Nije mogao, međutim – niti je hteo – da se otrgne čaroliji ovog kraja.

    Izložbom koja je pre dve godine priređena u našem muzeju, pokušali smo da damo presek njegovog životnog dela. Ova sadašnja je u celosti posvećena Senti, što nije slučajno, jer baš u ovoj temi pokazuje se veoma često sklonost Stevana Kragujevića ka umetničkoj fotografiji. Kao reporter uvek se trudio da fiksira pravi trenutak u pravo vreme i na pravom mestu, ali u slučaju Sente, nije “pisao” samo fotografsku hroniku, već je želeo da ovekoveči i dušu našeg grada, naravno, sa delićem svoje. Po sopstvenom priznanju gde god da je živeo, uvek je ostajao Senćanin. Otuda i toliko snažnog odražavanja lokalnog kolorita na njegovim crno-belim fotografijama.

    Pa ipak i ova izložba prvenstveno dokumentuje. Ponekad i sam kritikuje, ali Stevan Kragujević to najčešće prepušta posmatraču, podstičući ga pri tome na upoređivanje: kako je nekada izgledala Senta, šta je od nje ostalo, čega više nema i šta je novo, šta je naš grad dobio ili izgubio tokom svoje istorijske metamorfoze?

    Slično većini drugih naselja i Senta je na svoj način besmrtna. Generacije dolaze i odlaze, a uzajamnost sredine i ljudi u njoj i ovde dolazi do punog izražaja. Tu bi morala da deluje i istorija kao učiteljica života, a fotografije Stevana Kragujevića kao njena sredstva za demonstraciju.

    Razvoj ili dekadencija, Gradnja ili destrukcija?

    Nem biztos, hogy éppen e kiállítás megtekintésekor kapunk majd választ e fenti kérdésekre. Hacsak nem válasz már maga a tény, hogy Stevan Kragujević újra itt van közöttünk; vagy mások időnkénti visszatérése a messzi vagy nagyon messzi távolból.

    Bizonyíték ez arra, hogy Zenta szellemének egy darabkája máig él, s ez is van olyan érték, amiért érdemes visszajönni.

    Attila Pejin

    Száztizenegy éve, 1885-ben nyílnak meg Zentán az első fényképészeti műtermek. Ebben az időben állandósul Renner Józsefé, aki elsőként fényképez zentai motívumokat, és árulja is fotóit. Ezzel indulnak útjukra a zentai képeslapok. Az úttörőket csakhamar újak követik, akik már igazi mesterei a fotográfiának. Valahol félúton tűnik fel soraikban Stevan Kragujević. Mesterlevéllel a zsebében kikerülve az őt éltető környezetből, máshol próbál szerencsét, hogy aztán sikeresen boldoguljon a TANJUG, majd a Politika tudósítójaként. Nem tudott – és nem is akart – kiszabadulni viszont e vidék bűvköréből.

    Két évvel ezelőtt megrendezett kiállítása során kísérletet tettünk eddigi munkásságának bemutatására. E mostani kizárólag Zentával foglalkozik; nem véletlenül, hiszen talán éppen e témában mutatkozik meg Stevan Kragujević fotóinak művészi oldala. Ő, aki mint riporter igyekezett a megfelelő időben a megfelelő helyen és a megfelelő pillanatot rögzíteni, városunkban nem csupán fényképkrónikát írt; megpróbálta megörökíteni Zenta lelkét is a jövő számára, persze a sajátjának egy kis töredékével egyetemben. Hiszen a maga bevallása szerint bárhol megfordult, mindig zentai maradt. Ezért maradhattak meg oly erősen a helyi színek is fekete-fehér fotóin.

    E kiállítás mégis elsősorban dokumentál, mivel Stevan Kragujević is tudatosan ezt teszi. Néha maga is bírál; néha a kritikát a szemlélőnek engedi át, mintegy biztatva azonban az összehasonlításra: milyen volt Zenta egykor? mi tűnt el? mi maradt meg belőle? mi új keletkezett? mit nyert vagy vesztett a város ezzel az átalakulással? Mert Zenta, mint a legtöbb település, a maga módján halhatatlan. Generációk jönnek-mennek, s a környezet és a benne élők kölcsönhatása itt is érvényesül. Itt is lehetne a történelem az élet tanítómestere, Stevan Kragujević fotói pedig e tanítás szemléltetési eszközei.

    Fejlődés vagy dekadencia? Építés vagy destrukció?

    Nem biztos, hogy éppen e kiállítás megtekintésekor kapunk majd választ e fenti kérdésekre. Hacsak nem válasz már maga a tény, hogy Stevan Kragujević újra itt van közöttünk; vagy mások időnkénti visszatérése a messzi vagy nagyon messzi távolból.

    Bizonyíték ez arra, hogy Zenta szellemének egy darabkája máig él, s ez is van olyan érték, amiért érdemes visszajönni.

    Attila Pejin

    (Katalog izložbe Senta koje više nema. Gradski muzej, Senta, 22. mart – 14. april 1996. Str. 7. I u knjizi Prostor večnosti, fotomonografija Stevana Kragujevića. Priredio Borivoj Mirosavljević. Foto, kino i video savez Vojvodine, Novi Sad, 2003. Str. 152).

    Vrh strane

    Trista godina bitke kod Sente

    Jedan od najznačajnih događaja u istoriji grada Sente je čuvena bitka, koja se u blizini Sente odigrala 11. septembra 1697. godine, u vreme Velikog turskog rata (1683-1699). U toku prelaza preko Tise, pod kompletnom artiljerijom i velikom vojnom silom (60.000), turska vojska pod vođstvom Mustafe II krenula je ka Segedinu, ali je naišla na otpor odlično pripremljene vojske Eugena Savojskog (1663-1736), koji je sa gotovo upola manje boraca (40.000), uspeo da, uz veliki ratni plen, ostvari pobedu.

    Napad na turski mostobran prodorom austrijske snage levog krila i zauzimanjem mesta prelaza odigrao je odlučujuću ulogu. Tada je turskoj vojsci okruženoj na malom prostoru nanet strahovit poraz. Mnogi Turci pokušali su da nađu spas preplivavajući Tisu, ali su se podavili. U bici je poginulo 27 paša, a pored njih ubijeni su janičarski aga i veliki vezir, dok je sultan uspeo da sa 2.000 konjanika pobegne u Temišvar.

    Ova pobeda upamćena je u istoriji i kao “Bitka kojom je spasen Beč”, jer je turski pohod podrazumevao povratak izgubljenih teritorija u srednjoj Evropi, i pohod protiv Austrije.

    U znak sećanja na ovaj događaj, u Senti se 11. septembar obeležava kao Dan grada, sa bogatim programom, posetom spomen-obležju Bitke i nizom kulturnih manifestacija.

    Posebno bogato je ovaj dan obeležen povodom jubilarne, tristote godišnjice. Pored svečane sednice u Skupštini opštine Senta, gde je gradonačelnik Atila Juhas uručio priznanja zaslužnima – cenjenom i omiljenom profesoru na Filološkom fakutletu u Novom Sadu i nekadašnjem direktoru senćanske gimnazije dr Ištvanu Seliju – otvorena je i izložba sa istorijskim predmetima vezanim za Bitku. Uz prisustvo gostiju iz raznih sredina (ambasador Mađarske Janoš Tot, predsednik Izvršnog veća Vojvodine Boško Perošević, dr Zoran Đinđić) – kao i odavanje počasti kraj spomen mesta Bitke, do kojeg se pristizalo u svečanoj povorci i uz oglašavanju zvona. Svečanosti kraj spomen obeležja i drugim manifestacijama prisustvovali su visoki predstavnici katoličke, pravoslavne i jevrejske veroispovesti. Program je obuhvatio Koncert duvačkog orkestra iz Subotice, koncert pravoslavne duhovne muzike u izvođenju hora Saborne crkve Sv. Georgija iz Novog Sada, predstavljanje mađarskog državnog narodnog ansambla, a odžani su i pozorišni susreti i koncert plesnih ansambala Pokrajine, uz tradicionalnu izložbu cveća.

    Pomno je ova zbivanja beležila fotokamera Stevana Kragujevića, kome je ovim povodom objavljena fotomonografija Kragujević, Senta koje više nema, čije je štampanje završeno 1998, kada je knjiga i promovisana, uz izložbu u Muzeju grada..

    Trajno znamenje Bitke kod Sente svakako predstavljaju čuvena slika Ferenca Ejzenhuta (Ferencz Eisenhut, 1857, Bačka Palanka – 1903, Minhen), mađarskog slikara nemačkog porekla, koji je ostao upamćen upravo po slici Bitka kod Sente, kao i spominici vojskovođi Savojskom u Beču i Budimpešti. Spomenik u Beču je izradio nemačko-austijski vajar Anton Dominik Fernkorn (A.D. Ritter von Fernkorn, 1813, Erfurt – 1878, Beč), spomenik u Budimpešti je rad mađarskog umetnika i vajara Jožefa Rone (József Róna (1861, Lovasberény – 1939, Budapest).

    Novinarske beleške i skicirani tekstovi Stevana Kragujevića navode zanimljivosti povodom ovih radova. Slika Bitka kod Sente, naručena je 1894. od strane somborskog župana Šmaus Andraša i sekretara Istorijskog društva Maglić Edea, a izradio ju je Ferenc Ejzenhut, profesor minhenske slikarske Akademije. No kako je bila prevelika za predviđenu salu većnice Sombora, morali su za njeno postavljanje biti podignuti kako plafon, tako i prozori svečane sale. Ovo impozantno delo (širine 7 i visine 4 metra) i danas zaokuplja pažnju gostiju Sombora.

    Stevan je bio u prilici da neposredno snimi kako sliku u Somboru, tako i spomenik Savojskom u Budimpešti (1989). Uočio je i različku između dva skulptorska rada (u Beču i Budimpešti), iako su oba takozvane “jahačke statue”, to jest predstavljaju figuru na konju: dok je spomenik u Beču na visokom postolju, na kome je vojskovođa na konju za uzdignutim prednjim kopitima, dotle onaj u Budimpešti, na lepo ukrašenom postolju, prikazuje vojskovođu koji u ruci drži palicu, dok je konj spreman za pokret, blago uzdignutog repa i delimično pognute glave. Na postolju ovog spomenika urađeni su prizori same bitke kod Sente.

    Uz to, Stevan je sačuvao i neobičnu razglednicu, na kojoj je spomenik Savojskog prikazan u samoj Senti! Ovaj neobičan podatak, za spomenik koji zapravo nikada tu nije postavljen, očigledno je bio vezan za plan nekog komercijalnog posla u publikovanju razglednice, za predivdjeno postavljenje spomenika, koji Senta nije mogla otkupiti, te je karta za nepostojeći monument zakratko bila u opticaju, a danas prestavlja kuriozitet.

    Enciklopedjiski podaci o vajaru Jožefu Roni upravo otkrivaju sudbinu ovog spomenika, koji je najznačajniji njegov rad, i dominira Dunavskom terasom, uzdižući se ponad Budimpešte, u sklopu Dvorskog kompleksa Bude gde se danas nalaze i Nacionalna galerija i Istorijski muzej. Ova neobarokna statua prvenstveno je bila namenjena Senti, kažu podaci, ali taj grad nije imao mogućnosti da je otkupi. Tako je otkupljena od strane glavnog graditelja Kraljevskog dvorca Olojoša Hauzmana (Alajos Hauszmann), kao privremeno rešenje, za taj prostor, dok ne bude dovršena predviđena statua cara Franca Jozefa. No kako se to nije desilo, statua Savojskog ostala je na ovom mestu. Neki podaci govore o tome da je novac za njen otkup jednim delom podmirio grad, a drugi sam Franc Jožef (1830-1916). To rešava misteriju nepostojećeg spomenika u Senti.

    Materijale vezane za Bitku kod Sente Stevan je u svojoj ličnoj arhivi dugo i pažljivo čuvao, i oni su prešli u njegove Legate Muzeja i Istorijskog arhiva u Senti, i Muzeja Jugoslavije u Beogradu..

       

    Vrh strane

    Osnivanje Pokreta nesvrstanih 1961.

    U Beogradu se 11. i 12. oktobra 2021. održava Skup u čast šest decenija od osnivanja Pokreta nesvrstanih, “rođenog u Beogradu”, 1. septembra 1961. godine.

    Među učesnicima Prve konferencije u Beogradu 1961. godine bio je i prvi predsednik Gane Kvame Nkrumah, koji je sa Titom, Nehruom, Naserom i Sukarnom bio deo petorke idejnih tvoraca nesvrstanih. U delegaciji Gane, na jubilarnom skupu, boravi kao gost, i kćerka tadašnjeg predsednika Nkrumaha.

    Termin "Nesvrstani" je prvi upotrebio indijski premijer Džavaharlal Nehru tokom svog govora 1954. u Kolombu, Šri Lanka. Tom prilikom formulisano je pet principa koji će poslužiti kao osnova Pokreta nesvrstanih. Ovi prinicipi su kasnije nadograđeni a mnogi od njih, posebno nezavisnost, nestvrstanost, vanblokovska polika, ekonomski prosperitet i međusobna saradnja, i danas su aktuelni, što pokazuje i odziv ovom jubilarnom skupu, na kome učestvuje više od 110 zemalja, ministri spoljnih poslova i izaslanici brojnih azijskih, afričkih i latinoameričkih zemalja, koje su tokom šest decenija činile Pokret nesvrstanih.

    Snimak Stevana Kragujevića, ovekovečuje dolazak Tita, Nasera i Nehrua na Brione, gde je jula 1956. godine potpisan dogovor o osnivanju Pokreta nesvrstanih, odnosno Brionska deklaracija, u kojoj se, između ostalog, navodi da se „mir ne može postići podelom, već težnjom ka kolektivnoj sigurnosti u svetskim razmerima i proširivanjem oblasti slobode, kao i okončanjem dominacije jedne zemlje nad drugom".

    Stevanova lična uspomena na vodeće ličnosti Pokreta nesvrstanih je fotos koji je načinio jedan od njegovih kolega, a reč je poseti Gamala Abdela Nasera i Josipa Broza Bohinju. Kraj njih je snimljen i Stevan Kragujević, sa fotoaparatom.

    Vrh strane