Tokom bogate karijere, Stevan Kragujević je, ponekad
brzim refleksom i percepcijom, ponekad izuzetnim strpljenjem, uspeo
da "ulovi" i ovekoveči neobične događaje i sačini sjajne novinske
priče, ili da gotovo jedini među kolegama posvedoči o nekim zbivanjima,
iz svakodnevice, ili sa javne scene.
Bio je pokretač novih rubrika u svojoj "Politici"; saradnik listova
i magazina širom zemlje, autor brojnih reportaža.
Iako je napunio osamdesetu, sa elanom i entuzijazmm je radio doslovno
do poslednjih dana života.
Poslednja fotoreportaža Stevana Kragujevića, objavljenja je u subotičkom
listu "Hét nap", dan pred njegovu smrt. Ali, ni ona nije bila poslednja!
"Politikin Magazin", br. 239, 28. aprila 2002. objavjuje fotoreportažu
"Sasvim poseban čovek" (o zaljubljeniku u starine, iz Sente) koju
je deset dana pred svoj odlazak Stevan Kragujević odneo kao redovni
prilog svom voljenom listu, "Politici" i koju nije dospeo da vidi
u štampi.
Po oceni kolega, i sam je bio "sasvim poseban".
Mnogi fotosi Stevana Kragujevića, od početka rada u novinarskoj profesiji,
bili su preštampavani, u zbornicima i antologijama, objavljivani kao
naslovne strane časopisa ili knjiga, ili korišćeni kao osnova drugih
umetničkih dela, novčanica, ili plakata. Svedočeći o događajima, i
sami su bili događaj.
• Novčanica sa likom Josipa Broza Tita, realizovana u saradnji sa Stevanom Kragujevićem - 1985.
• Profesionalni ansambl narodnih igra i pesama Srbije – "Kolo" - 15. maj 1953.
• Knjiga ISTORIJA UMETNOSTI U SRBIJI XX VEKA (drugi tom)
• Jubilej RTS-a : 54. godine od početka rada Televizije Beograd - jednu od prvih "špica"
• Sto dvadeset godina od rođenja Nobelovca Ive Andrića
• Autoput Bratstvo-jedinstvo, 1946.
• ANTONI IDN (ANTHONY EDEN), 18. septembar 1952. u Beogradu
• ČASOPIS “DUGA” br. 313, 1950.
• TITO NA KOSOVU, 1967.
• TITO U SPLITU, 1962.
• PRVOMAJSKE PARADE
• SUSRET SA MANAKIJEM
• IVO ANDRIĆ
• FILM “VESNA”, 1953.
• KONGRES SAVEZA NOVINARA JUGOSLAVIJE 1951.
• BRANKO ĆOPIĆ
• UMETNIČKI ŽIVOT BEOGRADA – KOMPOZITOR PETAR STOJANOVIĆ
• TITO U “POLITICI”, 5. FEBRUAR 1969.
• NJUJORŠKA FILHARMONIJA U BEOGRADU
• FILMSKE NOVOSTI
• SAJAM KNJIGA, BEOGRAD, 1981.
• TITO U NARODNOJ BIBLIOTECI SRBIJE
• IZLOŽBA POVODOM DANA SENTE, 8. oktobar 1990.
• LED NA DUNAVU 1966.
• SNIMANJE FILMA VELIKA DECA
• Veliki povratak Bobija Fišera
• Prve objavljene fotografije Stevana Kragujevića
• Vuk karadžić, stogodišnjica rođenja 1787 – 1987
• Poplava, Senta 1970.
• Nađa Regin, jugoslovenska Bondova devojka
• Promocija knjige Senta koje vise nema, 1998.
• Poslednja Stevanova izložba u Senti, 9. mart 2000.
• Trista godina bitke kod Sente
• Osnivanje Pokreta nesvrstanih 1961.
|
|
Novčanica
sa likom Josipa Broza Tita, realizovana u saradnji sa Stevanom Kragujevićem - 1985.
Prvog maja 1985. godine puštena
je u promet novčanica sa likom Josipa Broza Tita,
realizovana u saradnji sa Stevanom Kragujevićem.
Stučnom timu Zavoda za izradu novčanica, pri Narodnoj
banci Jugoslavije, iz svoje bogate arhive, Kragujević
je u tu svrhu ponudio spektar portreta Predsednika
Jugoslavije.
Za porodicu i prijatelje, Stevan je na karakterističan
način potpisao svoje, "koautorske" primerke novčanice
od 5000 dinara.
Vrh strane |
|
|
Profesionalni
ansambl narodnih igra i pesama Srbije – "Kolo" - 15. maj 1953.
Jedini profesionalni ansambl narodnih igra i
pesama Srbije – "Kolo" – obeležava 2013. godine
65. godina svog postojanja. Uredbom Vlade NR Srbije
od 5.maja 1948, osnovan je Ansambl narodnih igara
Srbije. Za rukovodioca je postavljena je gospođa
Olga Skovran, koja je postala i jedan od njegovih
najistaknutijih koreografa. "Kolo" je počelo sa
radom 15. maja 1948. godine u muzičkoj školi "Stanković",
a od tada je Ansambl održao preko 6000 koncerata
pred više od 12 miliona gledalaca na svim kontinetnima.
"Kolo" je nosilac najviših domaćih i inostranih
priznanja, i jedinstveni čuvar srpskog etnografskog
nasleđa.
Proslava prvog jubileja "Kola" ostala je zabeležena
na fotografijama Stevana Kragujevića, koji je od
samog njegovog početka pravio snimke svih članova
ansamla, za njihova prva predstavjanja domaćoj i
stranoj javnosti.
Povodom prvog slavljeničkog koncerta, u Domu Kulture
"Braća Stamenković", održana je i izložba Stevanovih
fotografija (koja je tako prethodila njegovoj prvoj
zvaničnoj autorskoj izložbi u Senti, 1956). Ansamblu
"Kolo" i njegovom rukovodicu gđi Skovran, Stevan
je tom prilikom darovao i posebne albume sa snimcima
članova i dotadašnjih nastupa Ansambla.
Bogat izbor sačuvanih fotografija Stevana Kragujevića,
posvećenih "Kolu" iz tog vremena čuva se u Istorijskom
arhivu Beograda.
15. maj 1953. Gosti razgledaju
izložbu fotografija Stevana Kragujevića.
Vrh strane |
Gđa Olga Skovran prima od igračice Olivere
Mikić albume fotosa anslambla, koje je priredio fotograf i prijatelj
"Kola" Stevan Kragujević.
Gđa Olga Skovran sa istaknutim igračima
"Kola" Bratislavom i Živkom Grbić. |
|
Knjiga ISTORIJA UMETNOSTI
U SRBIJI XX VEKA (drugi tom)
Tokom Sajma
knjiga u Beogradu, oktobra 2012, pojavilo se luksuzno izdanje
knjige ISTORIJA UMETNOSTI U SRBIJI XX VEKA (drugi tom),
koju je priredio Miško Šuvaković.
Objavio je Orion
Art iz Beograda.
U odeljku posvećenom
fotografiji, koji je priredila Jelena Matić, zastupljen je,
svojom antologijskom fotografijom KUBIKAŠI, Stevan
Kragujević.
Vrh strane
|
|
|
Jubilej RTS-a : 54. godine
od početka rada Televizije Beograd - jednu od prvih "špica"
|
U danima kada Radio
Televizija Srbije obeležava prve četiri uspešne
godine uspostavljanja i primene digitalne televizije,
ne zaboravlja se ni na veliki jubilej RTS-a
: 54. godine od početka rada Televizije Beograd,
koja je 23. avgusta 1958. godine, u 8:50, počela
da emituje program.
Prvi TV dnevnik emitovan je toga dana iz reportažnih
kola, a trajao 15 minuta.
Jednu od prvih "špica" koje su najavljivale
početak programa, uradio je Stevan Kragujević,
1960.
Iako je program bio emitovan u crno-beloj tehnici,
on je već tada pripremio i varijantu najave
u koloru.
Vrh strane
|
|
Sto dvadeset godina od rođenja
Nobelovca Ive Andrića
|
U našoj zemlji je
2012. godine obeleženo 120 godina od rođenja Nobelovca Ive Andrića
(1892-1975). Stevan Kragujević je mnogo puta ovekovečio svojim
snimcima našeg najznačajnijeg pisca. Portreti koje je načinio
nalaze se u knjigama, izložbenim katalozima, a neki se i danas
čuvaju u njegovoj arhivi. Tu spada i snimak načinjen na vest
o dobijanju Nobelove nagrade, koja je objavljena 26. oktobra
1961. Andrić ju je sa nevericom primio, po povratku iz svoje
redovne šetnje, na kojoj ga je upravo Stevan susreo, saopštivši
mu prve agencijske vesti.
Kragujević je, povodom jednog veka od rođenja pisca 1992. zabeležio
i otkrivanje spomenika na Andrićevom vencu (Proleterskih brigada
2a - danas Spomen-muzej Ive Andrića, Andrićev venac 8). Spomenik
je rad vajara Milenka Mandića. Pred velikim brojem poštovalaca,
članova Udruženja književnika Srbije, cveće je položila pesnikinja
Desanka Maksimović, u pratnji Gradonačelnika Beograda, dr Milorada
Unkovića.
U privatnoj Stevanovoj arhivi nalazi se i karikatura Zuke Džumhura,
iz 1974, inspirisana jednim od mnogobrojnih portreta Kragujevićevih
fotozapisa.
Vrh strane
|
|
Autoput Bratstvo-jedinstvo, 1946.
|
Prvi svoj profesionalni
uspeh Stevan Kragujević zabeležio je kao autor niza fotozapisa
sa omladinskih radnih akcija, izgradnje i obnove zemlje. Njegov
snimak “Fragment sa autoputa Bratstvo-jedinstvo” dobio je veoma
povoljne stručne ocene od Milana Fizija, u časopisu “Naša fotografija”,
1950. Fizi spominje i druge Stevanove fotose, koji nisu sačuvani
u Stevanovoj ličnoj arhivi. No, tu je zato njegova legitimacija
sa radne akcije “Šamac-Sarajevo”, 1947, sa tada već karakterističnim
Stevanovim potpisom, uz potpis Komandanta Glavnog štaba omladinskih
radnih brigada Batrića Jovanovića.
Stevan je nastavio sa svojim serijama fotosa koje su pratile
najrazličije oblike rada i entuzijazma, u mnogim krajevima Jugoslavije.
Likovi radnika, metalaca, lađara, užara, zidara, duvača stakla,
strugara, kao i fotografije poslova na žitnim poljima, asfaltiranju
ulica, izgranji i popravci mostova i puteva, ali i izgradnje
aerodroma i prvih nebodera, postali su jedna od njegovih stalnih
motivskih preokupacija.
Vrh strane
|
|
ANTONI IDN (ANTHONY EDEN), 18. septembar 1952. u Beogradu
Na prijemu za g. Idna, Josip Broz
Tito, Jovanka Broz i gost Antoni Idn
Vrh strane
|
Dolazak britanskog
ministra spoljnih poslova Antoni Idna (Anthony Eden) u Beograd
predstavljao je značajan događaj za međunarodnu politiku Jugoslavije.
Za njega su, kako stoji na svečanoj pozivnici, Predsednik FNRJ
Josip Broz Tito i gospođa Jovanka Broz 18. septembra priredili
prijem na Belom dvoru. Tom prilikom prvi put se u javnosti pojavila
Jovanka Broz. Fotografije je u dnevnom listu “Politika” objavio,
već sutradan,Stevan Kragujević, i list je prodat u visokom tiražu.
Fotos na kojem g. Idn pripaljuje cigaretu Maršalu Titu,ušao
je u anale novinske fotografije, Stevan Kragujević ga je često
reprodukovao, i izlagao. Često se pojavljuje i u intervjuima
sa Kragujevićem, budući da je bio načinjen na početku njegovog
službovanja u Politici, a doživeo je potpuni uspeh.
Stevan je sačuvao i pozivnicu za prijem, iz više razloga – zbog
autograma visokog gosta, Antoni Idna, ali i zbog eksluzivnosti
događaja – snimanje nije bilo omogućeno svima, on je imao posebnu
dozvolu predsednika Tita. Fotos koji načinio bio mu je posebno
drag, jer je predsednički par po dužnosti profesije pratio sve
do Titove smrti i njegove sahrane u Kući cveća, te njegova arhiva
sadrži stotine dragocenih i retkih snamaka. Međutim, 1952. godina
je u karijeri Stevana Kragujevića označila i njegov prelazak
iz Tanjuga u Politiku. Snimak koji je načinio uveo ga je u red
prvih njenih fotoreportera.
Snimak je i podsećanje na neobičanu sudbinu Titove udovice Jovanke
Broz ((1924-2013), koja je od “najdostojanstvenije dame” bivše zemlje, doživela
godine zaborava, izolacije i progona. Odvojena od supruga, nakon
njegove smrti, živela je u neuslovnoj kući, lišena ličnih predmeta
i dragocenosti, sve do 23. avgusta 2013. kada je primljena u
Urgentni centar u Beogradu, gde je 20. oktobra 2013. preminula.
Ispoštovana je ipak njena jedina želja: 26. oktobra 2013. sahranjena
je kao borac, i nosilac Partizanske spomenice i Ordena za hrabrost,
u Kući cveća, kraj Josipa Broza.
Snimak sa svečanog prijema 18. septembra 1952, uz oslale fotose
sa ovog događa, kao i pozivnica sa potpisom Antoni Idna, čuva
se u Istorijskom arhivu Beograda, u legatu Stevana Kragujevića.
|
|
ČASOPIS “DUGA” br. 313, 1950.
Za naslovnu strnu prvog broja ilustrovanog časopisa "Duga"
|
Predstavljajući svog
kolegu fotoreportera i fotoumetnika Stevana
Kragujevića, koji se kao skromni šegrt iz rodne
Sente "vinuo u sam vrh jugoslovenskog fotožurnalizma",
u tekstu povodom dodeljivanja Oktobarske nagrade
rodnog grada Stevanu Kragujeviću, Borivoj Mirosavljević
između ostalog, u novosadskom listu "Dnevnik",
16. juna 1997. piše:
Kada je 1950. godine trebalo iz štampe da izađe
prvi broj ilustrovane "Duge" sa naslovnom
stranom u boji, Stevan Kragujević se setio da
u svojoj bogatoj dokumentaciji ima kolor dijapozitiv
snimljen 1943. godine, za vreme rata, na "agfinom"
preobratnom filmu. Bio je to pravi raritet u
to vreme. Na naslovnoj strani se pojavila fotografija
lepe mlade žene, koja pod rukom nosi korpu,
ceger, i u njemu dve guske. Lepo se videlo da
je snimak načinjen na nekom vojvođanskom šoru,
a žena – tipična Vojvođanka. Malo koje je tada
znao da je na slici Stevina supruga Leposava,
koja je u to vreme (1950) bila spiker radio
Beograda.
Sam Stevan često je ovaj svoj snimak isticao
kao jedan od najomiljenijih.
U isto vreme, on ga je podsećao i na nastanak
prvih kolor fotografija u to vreme kod nas,
i na fotografa Gezu Bartu, koji je, u vreme
kada je Stevan učio zanat, u Novom Sadu imao
prodavnicu koja je fotografe snabdevala fotomaterijalom
i opremom. Stevan je veoma poštovao g. Bartu,
rado odlazio u njegovu prodavnicu i negovao
sa njim lepo i dugogodišnje prijateljstvo.
O svom snimku pak, u razgovoru objavljenom u
novosadskom “Dnevniku”, 28. avgusta 2001, u
priči o starim fotografijama, Stevan kaže:
"U toku rata, 1943. godine, Barta mi je
prodao jedan od prvih kolor filmova na ovim
prostorima Čuvao sam ga samo za snimanje najbližih.
Tako sam u jednom trenutku fotografisao i moju
suprugu Lepu koja je u cegeru nosila dve guske.
Ljubomorno sam čuvao tu fotografiju sve dok
mi je, posle rata, iz Redakcije ilustrovanog
lista "Duga", nisu zatražili za naslovnu
stranu".
Ovaj film i danas postoji. Broj 313. časopisa
"Duga", sa Stevanovim snimkom u koloru
na naslovnoj strani, čuva se u Legatu porodice
Kragujević, u Istorijskom arhivu Beograda.
Vrh strane
|
|
TITO NA KOSOVU, 1967.
|
STEVANOVA
POŽRTVOVANOST
Stevan Kragujević je kao fotoreporter bio poznat po izuzetnoj
požrtvovanosti. “Nije bio nametljiv, ali, kada je snimanje u
pitanju – tu je bio prodoran i nezadrživ, kao malo ko”, svedoči
o njemu kolega i prijatelj, snimatelj
Filmskih novosti Stevan Labudović.
Pre svega, činio je sve da načini najbolji snimak, čak i nemogućim
uslovima, a u opasnim momentima, kakvih je bilo, pre svega je
nastojao da sačuva svoj aparat - lajku. Ne jednom je zbog toga
i sam stradao.
Jedna od takvih prilika bio je događaj na Kosovu, 28. marta,
1967. Izgladneo, i premoren, tokom neprekidnog snimanja u Peći,
i Prištini, i drugim gradovima, za vreme posete predsednika
Tita, ne uspevši da uskoči u reporterska kola, pao je gotovo
pod točkove automobila!
Ali, uspešni snimci su načinjeni - i bili su objavljeni u njegovoj
fotoreportaži u jubilarnom broju Ilustrovane
Politike, koja je upravo obeležavala i svojih prvih
deset godina izlaženja (4. april, 1967, br. 439).
Stevan se nakon toga ipak oporavljao, nezadovoljan mirovanjem,
a kolege su se smenjivale u posetama, čestitajući mu na sjajnim
fotosima, ali pre svega, na dobrom ishodu celog događaja. Među
prvima je bio dugogodišnji kolega, fotoreporter Borbe, Nikola
Bibić, ali i mnogi drugi, iz Stevanove Politike.
Upečatljivo i toplo svedočanstvo o ovom događaju zabeležio je
Stevin kolega iz Filmskih novosti, Dragan Mitrović, u tekstu
posvećenom Stevanu, napisanom za fotomonografiju
Prostor večnosti (2002), povodom Stevanovog odlaska.
A njegova filmska kamera ovekovečila je i sam ovaj dramatični
momenat koji je svima ostao u sećanju.
NA GRANICI FANATIZMA
Dobrog čoveka, dragog kolegu, vrsnog foto-reportera novinske
(i ne samo novinske) fotografije Stevu Kragujevića (1922), pamtim
po našim zajedničkim reporterskim zadacima – uglavnom, pri snimanju
brojnih državničkih poseta našoj zemlji.
Steva je spadao u red iskusnih reportera kakve sam, inače, sretao
na mnogim mojim zadacima širom sveta.
U svom poslu reagovao je poput mačke, nepogrešivo osećajući
trenutak kada će “škljocnuti” svojom lajkom. Njegova glad za
dobrom dokumentarnom fotografijom graničila se sa fanatizmom.
Dakle, bio je reporter iz prve linije – po upornosti i snalaženju
na terenu – ravan svetskim vukovima naše profesije. Pri tome
nikada, baš nikada, pa ni onda kada nam je bilo najteže, kad
nam u velikoj gužvi nije išlo onako kako smo želeli, nisam čuo
da je Steva išta opsovao. Posedovao je izvanredno strpljenje,
zadivljujuću energiju i volju da ostvari svaki zadatak svoje
redakcije, istovremeno uvek ubeđen da će ga obaviti na najbolji
mogući način.
Jedan događaj, ipak želim posebno da istaknem, događaj koji
se duboko urezao u moje pamćenje. Naime, krajem marta 1967.
godine, predsednik Jugoslavije obilazio je neke delove Kosova
i Metohije. Dočeci su bili masovni, pa se kolona automobila
sa visokim gostom jedva probijala ulicama Peći na putu ka Pećkoj
patrijaršiji.
Iz otvorenog automobila JNA, buket zbijenih reportera grčevito
je nastojao da obavi svoj posao. Međutim, Steva Kragujević,
iskićen neophodnim priborom, u trku snima svojom lajkom, ali
i pokušava da uskoči u automobil sa reporterima u kojem nije
više bilo mesta ni za kutiju šibica…
A onda, u jednom trenutku, već uveliko iscrpljen – što od trčanja,
što od gladi (čitava dva dana ništa nije okusio ), obilato natopljen
znojem (pre toga se lomatao po samom vrhu jedne džamije), Steva
posrće, gubi ravnotežu i nezadrživo pada – srećno izbegavši
da se nađe pod točkovima drugog pratećeg automobila.
Ipak, njegova noga i ruka morale su danima da budu u gipsu,
a foto-aparat na generalnoj popravci.
I danas mi je žao što tada svoje mesto, u onom pretrpanom vozilu,
nisam ustupio požrtvovanom Stevi Kragujeviću. Bio sam sedam
godina mlađi od njega, pa je bilo normalno od mene to očekivati.
Međutim, poznavajući Stevu, siguran sam da on tako nešto ne
bi prihvatio.
Znao je dobro da i ja volim svoju profesiju, svoju kameru –
onako kako je on voleo svoju vernu lajku, od koje se ni jednog
trenutka nije odvajao.
Dragan Mitrović, snimatelj
“Filmskih novosti” Oktobar 2002.
Iz fotomonografije Stevan Kragujević, Prostor večnosti.
Foto, kino i video savez Vojvodine. Edicija “Zlatno oko”. Priredio
Borivoj Mirosavljević, Novi Sad, 2003, str.242.
Vrh strane
|
|
TITO U SPLITU, 1962.
|
SPLIT, 6.
MAJ 1962.
Prilikom mnogobrojnih poseta gradovima u svim republikama i
pokrajinama Jugoslavije, predsednik Josip Broz Tito, bio je
srdačno dočekivan. U takvim prilikama pozdravljali bi ga istaknuti
predstavnici sredine, a to je podrazumevalo i najmlađe – pionire,
katkad i najstarije, borce-veterane, istaknute preograoce, sportiste,
radnike. Masovnost izlazaka na ovakve dočeke takođe je bila uobičajena.
Poseta Splitu jedan je od takvih, izrazitih primera. Teško je
odrediti broj prisutnih, a za fotoreportera je, svakako, ne
mali zadatak bio propratiti putanju uglednih gostiju, i zabeležiti
susret sa moranarima u luci, pionirima, i građanima okupljenim
pred govornicom gde ih je pozdravio predsednik Tito. Fotografska
kamera Stevana Kragujevića uspevala je sve to da registruje,
a već sutradan snimke bi donosio, na prvim stranicama, njegov list, “Politika”.
Vrh strane
|
|
PRVOMAJSKE PARADE
|
Prvog maja,
1956. godine
Stevan Kragujević je mnogo puta prisustvovao
svečanom obeležavanju Međunarnog praznika rada
u našoj zemlji i tradicionalnim prvomajskim
paradama u glavnom gradu, o čemu svedoči i njegova
bogata fotodokumentacija. Ipak, on je rado isticao
dve.
U svojim beleškama, Stevan je notirao da je
prvi put video predsednika Tita upravo na tradicionalnoj
smotri 1. maja 1949. Tada su se još uvek ove
manifestacije održavale na Terazijama, te se
tako i na Stevanovim snimcima vide, u pozadini,
i čuveni beogradski hoteli “Moskva” i “Balkan”.Na
smotrama koje su se kasnije održavale ispred
samog skupštinskog zdanja, Stevan je bio najčešće
na tribinama, ili ispred njih. Među brojnim
fotosima koje je sačuvao pažnju ipak privlači
jedan raritetan snimak - koji nije načinio on.
Prvog maja, 1956. godine, jedan dečačić prišao
je svečanoj tribini, sa željom da i on lično
uruči cveće Predsedniku Titu. No, kako je tribina
bila prilično visoka, našao se u nedoumici.
Stevan je prišao, i podigao dečaka, koji je
tako ipak uspeo da ostvari svoju želju.
Ovaj snimak mnogo puta je reprodukovan u reportažama
o Stevanu Kragujeviću.
Pominje ga i poznati žurnalista Dušan Đurić,
u tekstu “Slike kojima se veruje”, koji je pročitao
na promociji posthumno objavljene fotomonografije
Prostor večnosti, Stevana Kragujevića, u Tanjugovom
Međunarodnom pres centru u Beogradu (objavljeno
i u Antologiji fotografije Vojvodine, Borivoja
Mirosavljevića, knj. 4. Novi Sad, 2003, str.
240-242):
“Neću reći ništa novo, to je već objašnjeno
u ovoj knjizi: Stevina skromnost i moralnost!
… Steva je podigao – pred svečanom tribinom
– dečaka da se mališan pozdravi sa Titom.
Taj snimak su imali svi osim – Steve. Steva
je žrtvovao snimak za dečakov doživljaj.”
Vrh strane
|
|
SUSRET SA MANAKIJEM
Vrh strane
|
Bitolj, 1957.
Prilikom posete predsednika Tita Bitolju, 2. juna 1957, na
peronu železničke stanice odigrao se još jedan susret, koji
je uzbudio prisutne fotoreportere i snimatelje. Tamo se našao
i legendarni fotograf i filmski snimatelj Milton Manaki, a susret
sa njim ni mnogo godina docnije nisu zaboravila trojica fotoreportera
i snimatelja, vrhunskih profesionalaca i prijatelja.
Tako u pismu fotoumetniku i kolegi Bori Mirosavljeviću u Novi
Sad, Stevan Kragujević piše:
“Dragi Boro!… Ovog puta šaljem Ti jednu istorijsku fotografiju
o najstarijem snimatalju na Balkanu – Miltonu Manakiju, fotografu
iz Bitolja. On je snimao sve balkanske ratove a snimio je i
Titov boravak u Bitolju 1958. godine. Pored Manakija (s filmskom
kamerom Limijer broj 23) na fotografiji smo moj kolega Somborac
Hristifor Nastasić Rista i ja, prvi posleratni fotoreporteri
Tanjuga.
Ovaj snimak je izvađen iz filmske reportaže Dragana Mitrovića,
snimatelja “Filmskih novosti”, kome se najsrdačnije zahvaljujem
na ovoj divnoj uspomeni. Molim te, sačuvaj ovu fotografiju.
Najbolje da je odmah reprodukuješ ili kliširaš. Fotogafiju mi
vrati sa ostalim mojim slikama, ali ne još sada, jer ovih dana
idem u moju lepu Sentu, na dva meseca”…
Beograd, 19. avgusta 2000. ( Iz fotomonografije Stevana Kragujevića
Prostor večnosti, Novi Sad, 2003, str. 229).
Na poleđini jednog drugog, izvanrednog fotosa iz Stevanovog
arhiva, koji ga prikazuje sa Manakijem, a obojica su pri tom
sa svojom opremom za snimanje, Stevan je zabeležio da je Manaki
u rukama imao prvu filmsku kameru, Limijer, br. 23, ali nije
naznačio ko je autor snimka. Moguće je da je to bio takođe Dragan
Mitrović.
Predsednikovu posetu Bitolju upečatljivo dočarava i čuveni snimatelj
“Filmskih novosti” Stevan Labudović, a fotose koji su tada nastali
svrstava u najdragocenije uspomene, u svom tekstu sećanja na
bliskog kolegu Stevana Kragujevića (“Vrstan fotoreporter i umetnik”,
Prostor večnosti, str. 246):
“Već u prvim trenucima, pri našim radnim susretima, vadio je
iz torbe fotografije, sa obaveznim pečatom svog autorstva otisnutim
na poleđini, i predavao mi ih. Tako sam došao do lepe kolekcije
fotografija Stevana Kragujevića.
Ali, postoji jedna, koja mi mnogo znači. Iz Bitolja.
Grad se spremio da dočeka svog visokog gosta – predsednika Tita.
Opšta je gužva na železničkog sanici, obavljaju se poslednje
pripreme i provere. Ova poseta se pamti po organizovanosti i
raskošnoj dobrodošlici.
Tu, u tom ambijentu, legenda filmskog snimanja, Milton Manaki,
postavo je svoju muzejsku kameru, strpljivo čekajući ulazak
voza, sa rukom na ručici aparata – kamere. Ali, kao i uvek domišljat,
Steva je došao na ideju da, pored čuvenog snimatelja, snimi
i dve generacije aparata: kameru koja se aktivira okretanjem
ručke i moj arifleks koji funkcioniše pritiskom na dugme.
Taj snimak susreta generacija i tehnike, reporodukovan je u
mnogim listovima i časopisima.
To su, jednim delom, i podsećanja na dane kada smo jurili po
celoj našoj zemlji, Jugoslaviji, punom brzinom, od događaja
do događaja, i trudili se da ostavimo nešto vredno za buduća
vremena.”
Braća Manaki ( Avdela 1878 - Solun 1954) i
Milton (Avdela, 1882 - Bitolj, 1964) smatraju
se pionirima filma i fotografije Balkana. Prvi atelje imali
su u grčkom gradu Janjini od 1884. do 1904, a te godine su posetili
Bitolj, gde su na Širok sokaku kupili dućan, koji su adaptirali
i već sledeće godine tu otvorili svoj Atelje za umetničku
fotografiju. Iste godine u Londonu Milton je nabavio kameru
tipa Bioscope. Snimio je mnoge poznate ličnosti (Sultana,
srpskog kralja) prilikom posete Bitolju. Braća su otvorila i
prvi bioskop u Bitolju 1921, i te godine 26. avgusta, prikazali
prvi film. Bio je to najpre bioskop na otvorenom, a 15. septembra
1923. otvoren je i bioskop u sali. Uspomena na njih je i dalje
živi, a njima čast svake godine u Bitolju se održava Međunarodni
filmski festival Braća Manaki.
|
|
IVO ANDRIĆ
|
Nobelova nagrada
Vest da je postao dobitnik Nobelove nagrade saznao je od dva
novinara, 26. oktobra 1961. kada se iz šetnje vraćao kući na
ručak. U njegovom stanu, pak, dočekao ga je gopodin Rene Belding,
otpravnik poslova švedske ambasade, i uz buket crvenih karanfila,
službeno mu saopštio odluku Švedske akademije.
Jedan od novinara, koji je sreo Ivu Andrića, u šetnji, bio je
Stevan Kraguvić. Andrić je sa potpunom nevericom primio vest
o velikom priznanju. Stevan mu je pak odgovorio da su to već
objavile svetske agencije, i da mu je dom pun zvaničnika, prijatelja
i gostiju.
Od tada je Andrića čekao uzbudljiv period, ispunjen raznim događajima
i intevjuima, povećani tiraži knjiga, na Beogradskom sajmu,
kao i uručenje same nagrade, 10. decembra 1961, u Stokholmu
u dvorani Koncertne palate švedske akademije.
Stevan je zabeležio mnoge uzbudljive momente iz ovog perioda
Andrićevog života, ali ne i samo uručenje ovog visokog priznanja.
No zato njegov portret Ive Andrića veoma prisutan u brojnim
knjigama, pa i u svetskim internet medijima, uz pomen našeg
velikog pisca.
Andrić
nobelovac, Politika, Magazin, 7. novembar 2021.
Vrh strane
|
|
FILM “VESNA”, 1953.
|
FILM “VESNA”,
1953.
Na osnovu albuma, koji je Muzej istrorije Jugoslavije
iz fonda darova predsedniku Titu – poklon Triglav filma
Predsedniku Jugoslavije – reprodukovao skeniranim
fotosima, zabeležena je amfosfera prilikom premijere jugoslovenskog
filma “Vesna”, u Beogradu: dolazak filmske ekipe na aerodrom
u Beogradu, projekcija filma i prijem kod publike, svečana večera
nakon premijere, autogrami posetiocima, foto izlog sa snimcima
ovog događaja i najavom projekcija za publiku od 3. marta 1954.
- što predstavlja jedinstven foto materijal, povodom početka
distribucije i prikazivanja ovog veoma popularnog jugoslovenkog
filma. Od 33 snimka u Albumu, 15 su foto zapisi Stevana Kragujevića,
što potvrđuje i njegov karakterističan potpis u dnu svakog fotosa.
Scenario za film napisali su Matej Bor i František Čap, muziku
je komponovao Bojan Adamič, a režirao ga je František Čap, češki
reditelj (1913-1972) koji je na poziv direktrora Triglav filma
Branimira Tuma došao u Ljubljanu 1952. Film “Vesna”, kao i njegov
nastavak (“Ne čekaj na maj”) postigao je veliki uspeh kod publike,
a Čapek je nagrađen Velikom pulskom arenom za najbolje filmove,
1954. i 1955. U uspešnoj karijeri režirao je, u periodu od 1939.
do 1970. više od 32 filma, a nakon Slovenije, rad je nastavio
u Nemačkoj i Austriji.
Snimci premijere ovog filma u Beogradu, susreti reditelja i
glavnih glumaca Metke Gabrijelčić i Franeka Trefalta sa brojnom
i raspoloženom publikom, dragoceni su fotozapisi o kulturnom
životu nekadašnje zemlje.
Vrh strane
|
|
KONGRES SAVEZA NOVINARA JUGOSLAVIJE 1951.
|
KONGRES SAVEZA
NOVINARA JUGOSLAVIJE, MARIBOR, 12. i 13. maj 1951.
Veliko priznanje i počast Stevanu Kragujeviću u njegovom profesionalnom
i ličnom životu bilo je učešće na Kongresu Saveza novinara Jugoslavije
u Mariboru, 12. i 13. maja 1951.
Na njegovo ime i adresu Jugoslovenske Foto-agencije (Jugofoto),
u kojoj je tada radio, stiglo je obaveštenje da je na VI redovnoj
godišnjoj skupštini Udruženja novinara Republike Srbije, održanoj
12. marta 1951. izabran za delegata za Kongres u Mariboru, a
prilaže se i odgovarajuće rešenje o učešću na Kongresu, punomoćje,
i putna povlastica Jugosovenskih železnica – uz pečat Udruženja
novinara Republike Srbije i potpis tadašnjeg predsednika St.
Stoiljkovića, 8. maja 1951.
Veliki novinarski skup u Mariboru doneo je Stevanu mnoge kontakte,
a pre svih, poznanstvo sa ljubljanskim ilustratorom Bene Kušarom.
Tada je nastala i jedna od najpoznatijih Stevanovih karikatura,
čiji je autor upravo Bene Kušar. Original ove karikature danas
se čuva u Istorijskom arhivu Beograda, u Legatu porodice Kragujević.
Slika devojčice Tanje, koju je Kušar izradio kao dar porodici
Kragujević, na osnovu Stevanovog fotosa kćeri Tanje (novembar
1948), nekada deo ambijenta Tanjine rodne kuće u Senti (Zmaj
Jovina 21), poverena je Zavičajnom legatu Stevana Kragujevića
u Muzeju Sente.
Prijateljstvo sa ovim vrednim pregaocem potrajalo je pune četiri
decenije.
Porodica Kragujević sačuvala je potresno pismo udovice Vande
Kušar, koja 21. 5. 1991, u svoje kćeri i unuke Petre, i u svoje
ime, prijatelje u Beogradu obaveštava o odlasku supruga, šaljući
i mali njegov fotos, kao simbolični znak Benetovog oproštaja
od dragog prijatelja Stevana.
Ime i rad Bene Kušara (19.10. 1926. - 29. 8. 1990.) i danas
su prisutni u analima kulturnog i filmskog života Slovenije.
Njegovi filmski plakati za mnoge čuvene filmove polovinom prošlog
veka – Portet Dorijana Greja, Vesna, Tata vrati se, Afrička
kraljica - čuvaju se među filmofilima, kao i u digitalnim bibliotekama,
a njegovo učešće u radu filmskih foruma (Programski savet Kinotečne
dvorane u Ljubljani) trajno je notirano.
Njegova pak upečatljiva karikatura sa Stevanovim likom ostaje
zapis o izvanrednom i dugo negovanom prijateljstvu dvojice kolega
odanih fotograskim i fimskim zapisima.
Vrh strane
|
|
BRANKO ĆOPIĆ
|
BRANKO ĆOPIĆ (1. januar
1915, Hašani - 26. mart 1984, Beograd), jedan od najpopularnijih
srpskih pisaca. Učesnik rata, od 1941, nosilac Partizanske spomenice
1941, Ordena zasluge za narod I i II reda, Ordena bratstva i
jedinstva I reda, Ordena Republike, Ordena jugoslovenske zastave
sa lentom, još od ratnih godina stvara poeziju i prozu, snažnih
humanih poruka i izvrsnog humora. Bio je urednik lista „Pionir“,
član Srpske akademije nauka i umetnosti i Akademije nauka i
umetnosti Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. Iz do
danas nerazjašnjenih razloga, u 69. godini, izvršio je samoubistvo
skokom sa mosta Bratstvo i jedinstvo u Beogradu 26. marta 1984.
Poznat po romanima Prolom (1952), Gluvi barut (1957), Ne tuguj
bronzana stražo (1962), ali i knjigama za decu Orlovi rano lete
(1959), Magareće godine (1962), kao i knjizi poezije za najmlađe
Ježeva Kućica (posebno popularne nakon objavljivanja ploče koju
je izdao Jugoton 1975), Ćopić je osvojio i naklonost kritke
pripovetkama Bašta sljezove boje (1969), a publika svih generacija
je svoje simpatije naročito vidljivo poklanjala Doživljajima
Nikoletine Bursaća (1955), knjizi čije je odlomke na brojnim
književnim susretima Ćopić tumačio sam, a često i u saradnji
sa glumcem Tomom Kuruzovićem, razgaljujući slušaoce dijalekatskom
obojenošću govora svojih likova i svog zavičaja, kao i neposrednošću
priče o svojim malim junacima.
Stevan Kragujević je u više navrata zabeležio uzbudljive i dirljive
susrete ovog pisca i njegovih mladih čitalaca, poput onog u
velikoj dvorani Doma sindikata u Beogradu, 1953, kao i atmosferu
književne večeri 1980, kada su i Ćopić i glumac Toma Kuruzović
svojim nastupima podjednako odusevili prisutne.
Vrh strane
|
|
UMETNIČKI ŽIVOT BEOGRADA – KOMPOZITOR PETAR STOJANOVIĆ
|
Svojom fotokamerom
Stevan Kragujević ovekovečio je mnoge događaje iz umetničkog
života nekadašnje Jugoslavije, a pre svega, Beograda.
Jedan od takvih momenata bilo je obeležavanje jubileja čuvenog
srpskog kompozitora Petra Stojanovića, na svečanosti u dvorani
Kolarčevog narodnog univerziteta.
Petar Stojanović (Budimpešta, 6. septembar 1877 — Beograd, 11.
septembar 1957) je bio srpski violinista i kompozitor opereta,
baleta i orkestarske muzike. Školovao se u Budimpešti, violinu
je učio kod kod Jenea Hubajia (Jenő Hubay), a studije nastavio
na Bečkom konzervatorijumu kod Jakoba Grina (Jakob Grün). Kompoziciju
je učio kod Roberta Fuhsa (Robert Fuchs) i Riharda Hojbergera
(Richard Heuberger). Po završetku studija deluje kao violinist
i pedagog u Beču i Budimpešti.
U Beograd dolazi 1925, i tu postaje profesor violine i direktor
Muzičke škole „Stanković“, čiju organizaciju modernizuje po ugledu na Bečki i Budimpeštanski
konzervatorijum, dok je u pedagoškoj praksi, njegova "Osnovna
škola za violinu" našla široku primenu.
Bavio se i koncertnom delatnošću, kao solista i kao član gudačkog
kvarteta, a pred kraj života uglavnom deluje kao kompozitor.
Jedan je od osnivača Muzičke akademije u Beogradu, gde radi
kao profesor violine. Iz njegove klase izašao je znatan broj
profesonalnih koncertnih i orkestarskih muzičara.
To se posebno videlo na koncertu priređenom u njegovu čast,
na Kolarčevom narodnom univerzitetu, 1954. godine, kojom prilikom
su nastupili vrsni violinisti, ali i tada mladi dirigenti, Đura
Jakđić i Dušan Skovran, a publika i učesnici svečanog koncerta
odali punu zahvalnost i poštovanje ovom vrhunskom srpskom muzičkom
stvaraocu – kompozitoru, violinisti i pedagogu.
Stevan Kragujević imao je privilegiju da uzbudljive momente
ovog jubilarnog koncerta zabeleži, uz čestitke umetniku, iza
scene, od strane visokih zvanica i mladih umetnika, u čijem
je obrazovanju učestvovao, ali i da, na poziv porodice, ovekoveči
i umetnika sa njegovim najbližima, između ostalog, i sa njegovom
kćeri, i violinistom Lazarom Marjanovićem.
Na taj način je bio uistinu jedan od retkih predstavnika medija
koji je u potpunosti zabeležio jubilej ovog umetnika - pedeset
godina od nastanka njegovog Violinskog koncerta No. 1, danas
već davne, 1904. godine.
Vrh strane
|
|
TITO U “POLITICI”, 5. FEBRUAR 1969.
|
Povodom obeležavanja 110 godina izlaženja dnevnog lista “Politike”,
Ilustrovana Politika (broj 2921, od 20. januara 2015) objavila
je naslovnicu sa snimkom Jovanke Broz i Josipa Broza Tita, iz
davne 1969 (označene ovom prilikom pogrešno, kao 1968), sa posebnom
naznakom o Jovankinom zagonetnom osmehu. Da li je taj osmeh
bio rezultat pregleda humorističke fotomontaže tadašnjeg grafičkog
urednika Dušana Rmandića, koja je kao specijalan dodatak “Politike”
objavljena tokom posete predsedničkog para, i da li su Tito
i Jovanka zaokupljeni možda različitim prilozima u listu, teško
je danas reći.
Pomalo je neobično, međutim, što kuća u kojoj je Stevan Kragujević
osnovao fotodokumentacionu službu i deponovao u njen dokumentarni
fond nebrojeno fotosa i mnoštvo pretežno crnobelih negativa,
pa svakako i one koje “pokrivaju” ovu posetu koju je snimao
tokom nekoliko večernjih sati kao izuzetno važan događaj za
“Politiku”, nije imala podatak o autoru ove fotografije.
Obojena intrigantnim pitanjem, ona je objavljena i kao najava
“Politike” – za broj od 21. januara 2015 – pod naslovom: “Kako
je Jovanka nestala sa slike”.
Uprkos početnoj misterioznosti, stvari su se ipak donekle razjasnile.
Redakciji lista javila se, već 20. januara, Tanja Kragujević,
sa elektronskim “paketićem” izabranih fotosa povodom posete
Predsednika Tita Politici. Oni, simbolično, skromnim presekom
(nekoliko crno-belih snimaka, izabranih nakon celovečernjeg
snimanja ovog događaja, Stevan je čuvao decenijama u svom domu),
oslikavaju posetu predsedničkog para ovom listu i njihov obilazak
tada novog zdanja, opremljenog modernom izdavačkom i štamparskom
tehnologijom. Jedan od tih fotosa objavljen je, uz Stevanovo
ime, u najvaljenom i sada nešto potpunijem članku u Politici,
21. jaunara 2015.
Snimci prate doček visokih gostiju od strane direktora Milojka
Drulovića, susret sa članovima radnog kolektiva, razgledanje
izložbe o istorijatu ovog lista (uz stručno vođstvo novinara-veterana
Dragoljuba Milivojevića Uče a potom i upisivanje Predsednika
u Knjigu utisaka),obilazak odeljenja tehničke pripreme i štamparije,
kao i studija TV Politike, koja je tih godina emitovala svoj
redovan program - sve do radnog sastanka visoke delegacije sa
novinarima lista. Poseta je završena svečanom večerom gostiju,
novinara i urednika, tokom koje je stigao i tek štampan broj
“Politike” koji, u izdanju za sutradan - vanredno pripreman
i rekordno brzo odštampan - donosi izveštaj o poseti predsednika
Tita.
U svojim inervjujima i zapisima, reprodukovanim i u fotomonografiji
Prostor večnosti (Foto, kino i video savez Vojvodine, Novi Sad,
2003), Stevan je kao posebnu zaniljivost iz svog profesionalnog
života isticao epizodu sa naslovnicom upravo ovog broja “Politike”,
koji je Tito tokom svoje posete držao u ruci.
Stevanova sačuvana lična arhiva pokazuje snimke na kojima se
vide gosti i domaćini sa sveže odštampanim brojem lista, i oni,
na kojima Tito, okružen novinarima (Momčilo Stefanović, Borko
Gvozdenović) razgleda ovaj tek otisnuti broj. No ovi snimci,
kao ni sada publikovan fotos sa Jovankom Broz koja se smeje
(verovatno šaljivom dodatku umetnutom u broj), nisu mogli odraziti
ono što je Stevanovo oko tražilo: precizni snimak naslovne strane,
sa jasnim datumom u zaglavlju lista i vešću o Titovoj poseti.
Stevan ga je, iz zajedničkog snimka Tita sa Jovankom, izdvojio,
i na taj način dobio željeni krupniji plan, i upravo u tom vidu
kasnije koristio, budući da je postizao reporterovu osnovnu
zamisao.
Da bi načinio taj snimak, Stevan se čak poslužio lukavstvom.
Zamolio je Predsednika da pogleda šta piše na zadnjoj strani
lista. Tako je Tito, okrenuši broj koji je držao u ruci, i tražeći
šta bi to bilo zanimljivo na poslednjoj stranici, zapravo omogućio
da se vidi naslovnica. Umesto zanimljivog fotosa sa vidno raspoloženom
Jovankom Broz, Stevan se opredelio da čuva i nadalje objavljuje
onaj za koji je smatrao da za njegovu kuću ima veći značaj –
budući da se na njemu jasno vidi zaglavlje, datum i naslov teksta
o poseti Predsednika “Politici”.
To nije bio jedini Presednikov snimak sa “Politikom” Stevana
Kragujevića.
Postoji još jedan portertet Predsednika, koji je Stevan načinio
u Titovom radnom kabinetu.
Kad god je bio u prilici, čak i na svojim izložbama, Stevan
je uvećane snimke Tita sa listom “Politika” sa zadovoljstvom
i ponosom predstavljao kolegama i publici.
Vrh strane
|
|
NJUJORŠKA FILHARMONIJA U BEOGRADU
|
Stevan Kragujević
ostavio je bogatu arhivu snimaka koji se odnose
na događaje od posebnog značaja za kulturni
život nekadašnje Jugoslavije. A čitave serije
fotoreportaža koje su afirmisale kulturu zemlje
započete su, po njegovom svedočenju, izuzetnom
saradnjom sa gospođom Evom Biro, sa kojom je
radio kao prvi profesionalni reporter u Direkciji
za informcije pri Predsedništvu vlade SFRJ,
u Birčaninovoj 6, u Beogradu.
Stevan je imao samo lepe reči za svoju prvu
šeficu. Osmišljavala je zanimljive načine da
događaje od značaja za zemlju predstavi stranim
ambasadama, agencijama i medijima. Govorila
je nekoliko stranih jezika, i fascinirala sagovornike,
jer je umela da kaže: “ Gospodine, na kom jeziku
želite da razgovaramo…”.
Gospođa Biro osmislila i način na koji će se
čuveni zagrebački dirigent Milan Horvat predstaviti
svetskoj javnosti, posebno u SAD-u, gde ga je
1951. čekalo gostovanje. Te godine dirigovao
je Beogradskom filharmonijom, a Eva Biro je
zatražila od direktora Filharmonije Živojina
Zdravkovića dozvolu da Stevan snimi diregenta
Horvata. No, fotografije su morale biti neobične,
predstaviti g. Horvata tokom samog dirigovanja
– ali tako da se u isto vreme načini njegov
upečatljiv portret. To je značilo samo jedno:
Stevan se morao naći u samom orkestru!
“.Ja sam u prvi mah bio veoma nervozan, jer
nisam mogao da pretpostavim kako će to izgledati
– fotoreporter u orkestru? No, kako je koncert
odmicao, ja sam dobio samopouzdanje pa sam u
izvesnim momentima, prilikom snimanja i ustajao
sa moje stolice. Dirgent Horvat je bio zanesen
dirigovanjem. Ja mu nisam smetao.Tako sam odsedeo
ceo koncert među sviračima. Naravno, snimci
su bili izvanredni i veoma neobični. Svu su
bili zadovjni, a ponajviše drugarica Eva, jer
joj se ostvarila njena zamisao. Slike su poslate
ambasadi u SAD da se najavi dolazak jogoslovenskog
dirigenta. Izložene su u izlogu ispred ambasade
i date raznim agencijama, časopisima i novinarima,
kao najava dolaska poznatog svetskog dirgenta
u SAD”, zapisao je Stevan u pismu kolegi i prijatelju
Borivoju Mirosavljeviću, 19. jula 2001. godine
(Prostor večnosti, 2003, str. 232).
Jednaku upornost, istrajnost, i vlastitu invenciju,
Stevan pokazao mnogo puta kasnije na svojim
reporterskim zadacima.
Na to će ukazati i neobična izložba fotografija,
organizovana prilikom gostovanja Njujorške filharmonije
u Beogradu, u Sava centru, na svečanom završetku
42. Bemusa, 24. oktobra 2010. Atmosferu pred
nastup čuvene Filharmonije posebno su “zagrejali”
napisi u “Politici”, novinara Muharema Šehovića,
koji je podsetio da Njujorška filharmonija ne
gostuje u Beogradu prvi put. “Prvi put” se zapravo
desio 23. septembra 1959. u Domu sindikata,
kada je u jugoslovensku metropolu došla Filharmonija
iz Njujorka, na čelu sa dirigentom, slavnim
kompozitorom i pedagogom Leonardom Bernštajnom,
koji se predstavio i kao pijanista.
Da se sve zbilja desilo, posvedočila je, na
inicijativu jedne čitateljke, dokumentacija
“Politike”, ali i dodatno svedočenje o tome
da su na Zemunski aerodrom (onog u Surčinu još
nije bilo), sletela tri aviona, a goste dočekali
Krešimir Baranović, direktor Beogradske filharmonije,
Mihailo Vukdragović, sekretar Saveza kompozitora
Jugoslavije, dirigent Živojin Zdravković, predstavnici
grada, Jugokoncerta, Američke ambasade: “I čuveni
kritičar Branko Dragutinović bio je na istom
mestu gde i naša čitateljka, 23. septembra 1959.
godine… Svedok tog dočeka bio je i fotoreporter
„Politike” Stevan Kragujević!”, piše Šehović.
Njujorška filharmonija, koja je bila na velikoj
evropsko-azijskoj turneji, istog dana održala
je i koncert, a već naredne večeri svirali su
u Zagrebu u tamošnjem bioskopu “Central”.
Jedinstveni snimci ovog gotovo zaboravljenog
koncerta, iz davne 1959. godine, predstavljeni
su publici u holu Centra Sava, 24. oktobra 2010,
na izložbi koja je trajala samo jedan dan –
a obelodanila je prvo gostovanje Njujorške filharmonije
u Beogradu – upravo fotozapisima Stevana Kragujevića.
Zahvaljujući Anđelku Vasiljeviću, fotoreporteru
“Politike”, ova neočekivana, poshumna izložba
fotosa Stevana Kragujevića, prilikom zatvaranja
42. Bemusa i sjajnog koncerta Njujorške filharmonije,
ovekovečena je, kao paralelni događaj, iz drugog
vremena, kome su, pored brojih posetilaca, prisustvovali
i ambasadorka SAD u Srbiji Meri Vorvik i direktor
Beogradske filharmonije Ivan Tasovac.
Vrh strane
|
|
FILMSKE NOVOSTI
|
Na svojim redovnim,
dnevnim, fotoreporterskim poslovima – za Tanjug, ili kasnije,
za “Politiku”, od ranih pedesetih – Stevan Kragujević se susretao
sa kolegama koji su, kao i on, pratili najvažnije događaje tadašnje
zemlje, Jugoslavije, beležeći i zanimiljivosti svakodnevnog
života, radne uspehe kolektiva, dostignuća kulture, umetnosti
ili sporta. Najčešće su to bile upravo kolege iz “Filmskih novisti”,
među kojima je Stevan imao i bliske prijatelje, poput legendarnog
fotosnimatelja Stevana Labudovića (koji je, šezdesetih, bio
i na posebnom zadatku praćenja borbe za sticanje nezavisnosti
Alžira, i proglašen za heroja ove zemlje), ili Dragana Mitrovića,
koji je sa fimskom kamerom, u pratnji Predsednika Tita i zvaničnih
delegacija, obišao mnoge zemlje sveta. Stoga nije neobično što
je Stevan načinio, u punoj slobodi pristupa, i ove snimke, unutar
redakcije “Filmskih novosti”.
Osnovane na Dan oslobođenja Beograda, 20. oktobra 1944, rešenjem
Vlade FNRJ 1950. dobijaju naziv Centralni studio Filmskih
novosti, koji 1955. godine prerasta u Saveznu ustanovu
“Filmske novosti”sa jednim, ali najambicioznijim zadatkom –
redovne proizvodnje domaćeg filmskog žurnala.. “Treba prelistati
kataloge Filmskih novosti sa sadržajem snimljenih žurnala,
mesečnih pregleda i specijalnih filmova, piše Dejan Kosanović
–- da bi se shvatilo da su Filmske novosti enciklopedija
svakodnevnog života tokom pet-šest decenija. Nema oblasti koju
Filmske novosti nisu dodirnule i prikazale - od politickog
života ( kome je iz propagandnih razloga davana prednost),,
obnove i izgradnje zemlje, otvaranja novih industrijskih kapaciteta,
osvajanja novih proizvoda, kulture i sporta, do važnih i zanimljivih
zbivanja van granica naše zemlje”.
Poseban doprinos i karakter radu “Filmskih novosti” dao je urednik
Zvonko Mišić (preminuo 2001), koji je u ovom kolektivu proveo
ceo radni vek. Bio je hroničar svog vremena, kada je trebalo
i oštar kritičar, a pre svega - začetnik filmske reportaže,
koji je u više stranih, pre svega afričkih zemalja, slavljen
kao utemelivač kinematogrije.
Ali su važnu misiju, svako na svom radnom zadatku, obavljali
tokom decenija, i drugi članovi ovog izuzetog kolektiva, o kojem
je i kamera Stevana Kragujevića ostavila svoj fotozapis.
Vrh strane
|
|
SAJAM KNJIGA, BEOGRAD, 1981.
|
Stevan Kragujević,
prema njegovim vlastitim zapisima (“Autobiografija”, 22. januar
2002, objavljena u fotonomografiji Prostor večnosti
2003, str. 20), bio je, kao fotoreporter, još od 1949. godine,
akreditovan u Saveznoj skupštini i Skupštini Republike Srbije.
Ta akreditacija važila je i nakon Stevanovog odlaska u penziju,
dakle, više od pola veka! Drugim rečima, ona nikada i nije ukinuta.
Prateći, dugi niz godina, zbivanja u društeveno-političkim organizacijama
i vodećim institucijama u zemlji, Stevan Kragujević je beležio
ne samo važne događaje, već i momente posebno privlačne oku
objektiva – bio je majstor portreta, koji je u najrazličitijim
situacijama uspevao da izdvoji glavne aktere.
Najčešće je meta njegovog objektiva bio Presednik Tito, ali
su to bili i njegovi saradnici, pa i trenuci njihovog dijaloga,
konsultacija i važnih dogovora.
Među takve snimke spada i onaj koji je ovekovečio poverljivi
razgovor Edvarda Kardelja (1910-1979) i predsednika Tita, i
koji je, u megaformatu, dobio poseban prostor na Međunarodnom
sajmu knjiga u Beogradu,1981, na štandu Izdavačkog centra Komunist
iz Beograda - povodom objavljivanja višetomnog izdanja Izabranih
dela Edvarda Kardelja.
Fotos je, nakon završetka ove popularne i veoma posećene kulturne
manifestacije, završio u Redakciji Stevanove “Politike”, kao
ponos - ne samo njegovog autora, već i kolega – što pokazuje
snimak Stevana Kragujevića u društvu Zorana Grebenara, fotolaboranta Redakcije lista.
Vrh strane
|
|
TITO U NARODNOJ BIBLIOTECI SRBIJE
|
“Osnovana tridesetih
godina devetnaestog stoleća, Narodna bibkoteka Srbije je prva
srpska naučna javna biblioteka – sa pravom na obavezni primerak
od samog početka. Od samog osnivanja pa sve do današnjih dana,
ona je delila sudbinu svog naroda, što svedoči njena dramatična
istorija” – stoji na početku Vodiča Narodne biblioteke Srbije,
objavljenog 1973.
Đuro Daničić, poznati srpski filolog, zaslužan je što ustanova
dobija ime Narodna biblioteka, i što postaje muzej srpske knjige,
uspeva da proširi obavezni primerak i na novine i znatno poveća
fondove mnogobrojnim poklonima. Daničić je ujedno prvi počeo
da brine o zaštiti knjige i da redovno podnosi izveštaje o životu
i radu Biblioteke.
Na dan 6. aprila 1941, u prvom naletu neprijateljske avijacije,
Biblioteka je, pogođena bombama, izgorela do temelja. Njena
obnova međutim, počela je još tokom rata, a 20. oktobra 1965.
položeni su prvi temelji nove zgrade. U jesen 1971. izvršeno
je preseljenje u nove, savremeno opremljene prostorije, a prve
korisnike Biblioteka je primila u novembru 1972. godine.
Novi dom knjige svečano je otvoren 6. aprila 1973. godine.
Stevan Kragujević sačinio je bogat dokumentacioni fond fotosa
koji, počevši od izgleda nove zgrade i ulaza u ovu ustanovu
kulture, prestavlja sva njena moderno opremljena odeljenja,
hol, Čitaonicu, Odeljenje kataloga, prostorije sa pisaćim mašinama,
magnetofonima i drugim sredstvima pomoćne tehnike.
Izbor ovih fotosa, pod imenom Stevana Kragujevića, objavljen
je u posebnoj publikaciji – Narodna biblioteka Srbije, Vodič,
1973, kojom je takođe obeležen početak rada obnovljene
Biblioteke.
Stevan Kragujević je u više navrata fotografisao značajne događaje
u Biblioteci, posebno, njene jubileje, svečane sednice i uručenje
priznanja zaslužnim službenicima, javnim i kulturnim ustanovama
i pojedincima koji su, saradnjom sa Narodnom bibliotekom Sbije,
dodatno afirmisali njen ugled i značaj.
U bogatoj fotodokumentaciji Stavana Kragujevića sačuvani su
i snimci posete Predsednika Tita, Jovanke Broz, i zvanične delegacije
Narodnoj biblioteci Srbije, 1975. godine, gde ih je dočekao
tadašnji upravnik Sveta Đurić, sa rukovodiocima najvažnijih
službi i stručnim saradnicima, a visoki gosti su bili u prilici
da obiđu odeljenja Biblioteke i da sa domaćinima pristvuju zajedničkoj
svečanoj sednici.
Vrh strane
|
|
IZLOŽBA POVODOM DANA SENTE, 8. oktobar 1990.
|
Dan
oslobođenja Sente, 8. oktobar 1990, obeležen
je reprezentativnom izložbom značajnih dela
iz zbirki čuvenog kolekcionara i dobrotvora,
Senćanina Joce Vujića ( (13. juli 1863 - 31.
avgust 1934), u Muzeju grada.
Ovaj učeni i plemeniti zemljoposednik, mecena
i donator, jedan od “najvećih dobrotvora srpske
kulture”, značajnu arhivsku zbirku istorijskih
dokumenata, pisama i književnih rukopisa, darovao
je Univerzitetskoj biblioteci “Svetozar Marković”
u Beogradu, a njegov legat je 2014. godine,
proglašen, uz desetak drugih, kulturnim
dobrom od velikog značaja, i prikazan na
izložbi “Zaveštanja i darovi” u Naradnoj biblioteci
Srbije, iste godine, povodom Dana državnosti
Srbje.
Doktorski rad Tatjane Stanisavljević, savetnice
u Univerzitetskoj biblioteci - “Arhivska građa
u privatnim zbirkama UB “Svetozar Marković”-
odbranjen 27. oktobra 2015, posebne akcente
stavlja upravo na vanredni značaj arhivske građe
u okviru Legata Joce Vujica. “Arhivska građa
pohranjena u Zbirci Joce Vujića koja se čuva
u UB “Svetozar Markovuć” u Beogradu jeste svojevrsno
ogledalo kulturnog života Srbije, ali i celog
sprskog naroda tokom 18. i 19. stoleća”, beleži
prof. dr Bojan Đorđević.
Veoma vredna dela srpskog slikarstva pak, iz
kolekcije Joce Vujića, čuvaju se u Narodnom
muzeju u Beogradu, i Matici srpskoj u Novom
Sadu.
Stevan Kragujević je propratio gotovo sve događaje
u kulturi upriličene u znak sećanja na ovog
velikog dobrotvora: izložbu Zbirka Joce
Vujića (25. novembra 1989. u Novom Sadu),
kao i izložbu Značajna dela srpskog sklikarstava
XVIII-XX veka u Narodnom Muzeju u Beogradu
(januar. – februar 1990).
Sa najvećim ponosom, međutim, kao Senćanin,
ovekovečio je, svojim snimcima, otvaranje izložbe
Značajna dela srpskog slikarstva od XVIII
do XX veka iz kolekcije znamenitog Senćanina
– u samoj Senti.
Izložbu je znalački priredila Ljubica Miljković,
kustos Narodnog muzeja u Beogradu, a uvodnu
besedu održao je Jevta Jevtović, direkor ovog
Muzeja, uz prisustvo mr Leposave Šelmić, kustosa-savetnika
Galerije Matice srpske, direktora Kulturno-obarazovnog
centra Sente Hajnal Jenea, i članova porodice
– snahe Joce Vujića Zorke, i njegovih praunuka,
kao i velikog broja uglednih Senćana.
Izložba je bila otvorena do 18. oktobra, te
su posetioci mogli da vide, kao retko kad, na
okupu, najznačajnija dela srpskog slikarstva
iz zbirke Narodnog muzeja i Matice srpske. Posebnu
pažnju privlačila je “Devojka u plavom”, Đure
Jakšića, ali i ona dela koja se čuvaju u porodičnom
domu (nekadašnjoj Kući-muzeju Joce Vujića u
Senti), a retko se izlažu – poput bakroreza
“Kuzman I Damjan sa izgledom manastira Rakovica,
iz 1743” i drugih. Izložbu je tako krasio i
portret samog donatora Joce Vujića (vlasništvo
porodice) – rad znamenitog slikara Uroša Predića.
Vrh strane
|
|
LED NA DUNAVU 1966.
|
Izazovni
ali često i i opasni zadaci, pratili su Stevana
Kragujevića u njegovom profesinalnom životu.
Bilo ih je mnogo, ali im ni po cenu vlastite
bezbednosti, Stevan im nije uzmicao.
Tako su nastali snimci načinjeni nakon zemljoteresa
u Skopju (zastupljeni u knjizi Skopje, 1963),
ali i niz drugih fotografskih storija.
Po zanimljivosti i dramatičnosti mogu se izdvojiti
– pored već legendarnog Stevanovog pada, na
Kosovu, tokom boravka predsednika Tita ( Peć,
1967) – i druge epizode koje su kolege često
prepričavale, a koje su ostale zabeležene i
u štampi, ili u Stevanovim intervjuima i ličnim
beleškama. Jedna od njih je svakako i epizoda
koju opisuju njegovi sačavani fotosi pod nazivom
Led na Dunavu, kod Bezdana, 1966.,
ali i njegove priče, i priče kolega.
Stevan je zajedno sa kolegom novinarem, dopisnikom
iz Novog Sada Svetozarem Kisićem, morao da prevali
zavejan put, te zime, 1966. godine, da umesto
obične obuće, uzme gumene čizme obložene novinama,
da se ne bi smrzao u predelu okovanom ledom.
U razbijanju leda na samom Dunavu, učestvovao
je ledolomac (Jégtörő) iz susedne Mađarske,
ali se, igrom slučaja, i on našao zarobljen
ledom.
Fotos pokazuju pomoć meštana, kolsku zapregu;
guranje automobila (Stevanu pomaže dopisnik
Kisić iz Novog Sada; tu je Politikin šofer Aca;
vidi se novinama obložena obuća; Stevan usred
zaleđenog Dunava; najzad i susret sa mađarskim
razaračem leda i put kroz led.
Stevan je ostavio upečatljivu i zanimljivu belešku
o ovom događaju.Beleška br. 17. glasi:
Ljuba me pozvao (Ljuba Stojović, urednik
Politike) i kaže da se Dunav zaledio i da idemo
sa džipom da snimimo zarobljene mađarske ledolomce.
Ja upitam, a gde tu ti ledolomci? - Ne znam
ja, negde na Dunavu. A usput uzmite našeg dopisnika
iz Novog Sada Kisića Kisu i na posao, i šofera
Acu sa džipom.
Usput džip nije mogao da ide zbog visokog snega,
zaustavii smo jednog seljaka sa saonicama i
dobro ga platitli i Acu ostavili samoga u kolima
a mi se preselili u saonice. Našli smo, posle
dužeg lutanja Ledolomce nedaleko od Apatina.
Ja sam tu polomio nogu.
Tako je snimljena reportaža o spasavanju Dunava
od leda, lepom druženju u snegu, i nenadanim
događajima. Stevanu je te zime 1966. godine
vrata doma otvorila njegova kćer Tanja, u ugledala
oca – u gipsu.
Vrh strane
|
|
SNIMANJE FILMA VELIKA DECA
|
Tokom
decenija rada, posebno na početku karijere,
Stevan Kragujević je prisustvovao snimanju većeg
broja igranih filmova. Biti „na događaju“ izveštavati
sa lica mesta, bio je zakon novinarske profesije
U Stevanovoj arhivi ostali su fragmentarni zapisi
sa snimanja nekoliko koprodukcionih ostvarenja,
koji su privlačili veliku pažnju pedesetih i
šezdesetih godina Tu spadaju i pojedine scene
jugoslovensko-sovjetskog filma „Aleksa Dundić“
Leonida Lukova iz 1958 (sa Brankom Plešom, Ljubom
Tadićem i Stoletom Aranđelovićem u glavnim ulogama),
kao i iz italijansko-francuskog filma „Kapo“,
snimanog u Jugoslaviji 1959 (režija Gillo Pontecorvo)
– o čemu svedoči vrstan Stevanov portret glumice
Suzan Strazberg, koja se pojavljuje u glavnoj ulozi.
Upečatljiva serija portreta glumaca Alena Delona
i Doroti Dendridž, kao nosilaca glavnih rola
koprodukcije „Avanture Marka Pola“ (u režiji
Kristijana Žaka) nastala je ttokom snimanja
ovog filma 1962, u Jugoslaviji.
Posebno uzbudljivu stroriju predstavlja snimanje
filma „Velika deca“ u režiji Stoleta Jankovića,
ranih pedesetih u Novom Selu, pokraj Pančeva.
Uslovi snimanja ovog filma bili su veoma teški.
O tome je ekskluzivnu reportažu objavio upravo
Stevan Kragujević u časopisu „Filmski svet“,
br. 64, godina III. Epizode filma, koji govori
o Igumanskom maršu, u prvom danu snimanja filma,
realizovane su na 20 stepeni ispod nule! U okviru
fotoreportaže objavljen je i snimak fotoreportera,
Stevana Kragujevića, koji je morao skinuti šal
sa vrata, i obmotati ga oko svoje beretke, kako
bi se zaštitio od hladnoće. Uz ovaj snimak je
prirodat komentar: „Za vreme snimanja filmska
kamera, iako je bila obložena termoforima, zamrzla
se nekoliko puta. To nije bilo slučaj sa malom
„Leicom“ kojom su napravljeni ovi snimici. Ali
se zato smrzao fotoreporter.“
I Stevan je napravio svoju belešku, na fotosu
koji ga prikazuje sa njegovom „lajkom“, umotanog
šalom: „Sa snimanja filma „Velika deca“ Stoleta
Jankovića. Film nije završen jer je u toku snimanja
filma nestao zauvek glavni glumac Miloš Milošević“.
Ova životna i profesionalna tragedija dugo je
potresala Beograd, i šire okruženje. Ali, pored
napisa o talentovanom glumcu, nikada se nije
došlo do podataka koji bi ukazivali kako je
i gde je zapravo nestao ovaj mladi glumac, na
pragu karijere. Film „Velika deca“ Stoleta Jankovića,
takođe, ne može se naći u njegovoj zvaničnoj
filmografiji. A samo retko upućeni znaju za
sudbinu ovog započetog fimskog projekta.
Vrh strane
|
|
Veliki povratak Bobija Fišera
|
I danas
se u svetu šaha velikim događajem smatra meč koji
su igrali Bobi Fišer i Boris Spaski (kao reprizu
meča iz 1972), koji se odigrao u nekadašnjoj Jugoslaviji,
1992. Meč je igran na dve lokacije: prvih 11 partija
na Svetom Stefanu, u današnjoj Crnoj Gori, preostalih
19 u Beogradu – ukupno 30 partija. Uz slobodne
dane za odmor, ovaj legendarni susret je potrajao
puna dva meseca – od 2. septembra do 5. novembra
1992.
Ono što je privlačilo gotovo podjednaku pažnju,
bila je i pozadina ovog susreta, budući da je
povratak Fišera na javnu scenu bio gotovo senzacionalan,
nakon dve decenije odsustva iz javnog života.
Mnogo se pisalo o sponzoru, finansijskom pokrovitelju
događaja, nekadašnjem bankaru Jezdimiru Vasiljeviću,
ali je manje poznato ko je u stvari povukao najdelikatnije
i najvažnije poteze u pripremi ovog meča.
Kao odlučujuća u celoj ideji pokazala se mlada
šahistkinja iz Mađarske Zita Rajčanji
(Rajcsányi Zita, 1972), poklonik
šaha još od svog detinjstva (naučila je da igra
u petoj godini, od svog oca Petera). Pročitala
je u ranoj mladosti sve o šahu do čega je mogla
doći, a posebno o Bobiju Fišeru, čije je partije
pažljivo analizirala. Tokom 1991. godine odlučila
je da piše svom idolu. Fišer ne samo što je odgovorio,
već je uskoro pozvao Zitu telefonom. Tako je započelo
ovo neobično prijateljstvo U to vreme ona je i
sama je već osvojila Juniorsko prvenstvo Mađarske
za žene 1992. i šesto mesto na Svetskom šampionatu
u Argentini.
Na Fišerov poziv, aprila 1992, otišla je u Los
Anđeles, u posetu koja je potrajala šest nedelja.
Tokom susreta i razgovora, najviše i najčešće
o šahu, pokušavala je da mu povrati volju i interes
za takmičenja i javne nastupe. On je odgovarao
da još nije dobio adekvatnu ponudu, što se odnosilo
kako na uslove obezbeđenja njegovog putovanja
i boravka, tako i visoko finansijsko pokriće.
Po povratku u Mađarsku, Rajčanjjeva je bila odlučna
da nešto preduzme, kako bi Fišera podstakla na
izalazak iz samoizolacije. Rešenje se ukazalo
u kontaktu sa mogućim organizatorom susreta sa
Spaskim Janošom Kubatom, koga
je poznavala na osnovu dobro organizovanih prethodnih
šahovskih događaja. Oni su se ubrzo sreli u Budimpešti,
gde mu je Rajčanji naznačila Fišerova očekivanja
i uslove. Kubat se pobrinuo za dalje korake, to
jest kontakt sa Jezdimirom Vasiljevićem. Dogovor
je napravljen, te je Kubat sa Zitom Rajčanji i
Vasiljevićevim advokatima otputovao u Los Anđeles,
radi preciziranja svih uslova meča, što je potrajalo
pet punih dana. Fišer je bio zaintrigiran, budući
da je oduvek želeo da ponovo igra sa Spaskim.
Dogovori su na taj način i finalizovani.
Zita Rajčanji boravila je u Beogradu, kao i Janoš
Kubat, tokom meča, 1992, kada su i nastale Stevanove
fotografije.
Janoš Kubat (János Kubát), kao Senćanin,
bio je dugogodišnji Stevanov poznanik, i kolega,
budući da se i sam, uz sportske delatnosti, bavio
novinarstvom, kao urednik u dnevnom listu „Mađar
So“ („Magyar Szó") u Novom Sadu, 1991–1992,
i često je sa Stevanom sarađivao, čak i kasnije,
kada se posvetio radu u senćanskom listu „Tisa
Videk“ („Tisza vidék”). Za svoj dugogodišnji rad
u oblasti sporta ( bio je stonoteniski trener
Ištvana Korpe, šezdesetih, u Senti, kapiten reprezentacija
Grčke za muškarce i žene u tenisu na tvrdoj polozi,
direktor OI u Novom Sadu 1990, organizator meča
Spaskog i Judit Polgar u Budimpešti, 1993, i lični
prijatelj značajnih sportista koje je dovodio
u našu zemlju, a kao novinar u velikoj meri doprineo
popularisanju sportova kojima je bio decenijama
posvećen)m, dobio je priznanje grada Sente PRO
URBE, 11. septembra 2015.
Na Stevanovim fotografijama načinjenim 1992, u
društvu je sa Zitom Rajčanji, takođe i sa svojom
novinarskom ekipom iz Mađar Soa, šahistima, od
kojih su neki upravo Senćani. Na grupnoj fotografiji
su tako, gledano s leva na desno:
Fischer Jenő (Jene Fišer) – spoljnopolitički
novinar I komentator „Magyar Szo"-a. Preminuo
2017 godine.
Kubát János (Janoš Kubat) - Senćanin,
urednik „Magyar Szó"-a, direktor Šahovske
Olimpijade u Novom Sadu i u Solunu u Grčkoj
Rajcsányi Zita (Zita Rajčanji, 1972)
poznata mađarska šahistkinja, prijateljica Bobija
Fišera zbog koje se on vratio šahu
Piszár József (Jožef Pisar) – Senćanin,
šahista, danas pezionisani novinar i urednik „Magyar
Szó"-a, decenijama organizator šahovskih
turnira lista “Jo Pajtaš”. Na fotografiji Jožef
Pisar u jednoj ruci drži Bilten broj 13
šahovskog meča Fischer - Spassky 1992.
Kókai Péter (Peter Kokai) – Senćanin,
šahista, politički aktivan, bivši novinar i glavni
urednik "Magyar Szo"-a, sada direktor
nedeljnika na mađarskom jeziku "Családi Kör"
Dujmovics György (Đerđ Dujmovič) – bivši
novinar „Magyar Szó"-a, kasnije osnivač privatnog
lista "Temerini Újság" („Temerinske
novine”).
Veza Zite Rajčanji sa Fišerom vremenom je jenjavala.
Ali je veza sa nekim od značajnih Senćana nastavljena.
Naime, ona se udala za Zoltana Šimonjija (Simonyi
Zoltáni) koji je rođen u Zrenjaninu, ali ga smatraju
Senćaninom, on u Senti i danas živi, i radi u
Opštini Senta kao pravnik. Bavio se novinarstvom,
i sarađivao je sa listom „Magyar Szó"..Aktivni
je šahista – nosilac titule FIDE majstora, član
uprave Šahovskog kluba Senta i sekretar tog kluba.
Sa njim je dobila troje dece, no brak se nije
održao, i ona danas živi u Budimpešti.
Stevan je u svojoj dokumentaciji s pažnjom sačuvao
snimke ovog šahovskog „događaja veka”, i njegovih
„pozadinskih aktera” – Zite Rajčanji i Janoša
Kubata, te kolega novinara i Senćana, dok su u
njegovoj arhivi sačuvani i snimci ranijeg Fišerovog
boravka u Jugoslaviji, 1970, tokom šahovskog turnira
SSSR-a protiv ostatka sveta. I ovi snimci, kao
i portreti ZiteRajčanji pravi su rariteti u domenu
sportske publicistike.
Vrh strane
|
|
Prve objavljene fotografije Stevana Kragujevića
|
Pripremajući
fotomonografiju Stevana Kragujevića Prostor
večnosti, objavljenu o godišnjici Stevanove
smrti (Foto, kino i video Savez Vojivodine, Novi
Sad, i Skupština opštine Senta, 2003), njen priređivač,
fotoumetnik i vrsni znalac fotografije na našim
prostorima, Borivoj Mirosavljević, posvetio se
i najranijim momentima koji su uveli Stevana Kragujevića
u svet fotoumetnosti.
Odlično upućen u celoživotni rad svog kolege,
sa kojim je bio u ličnom prijateljstvu, a kao
novinar „Dnevnika“ iz Novog Sada dugo sa njim
sarađivao, pred mnoštvom fotografija pred kojima
se našao priređujući ovu knjigu, Mirosavljević
se zaustavio i nad ranim Stevanovim objavljenim
fotosima. Tu spada svakako fotografija „Stećci“,
načinjena u Bosni, 1947, a objavljena u časopisu
„Naša Fotografija“, 7. jula 1948.
Na strani 26. svoje knjige Mirosavljević piše:
„Ime Stevana Kragujevića pojavilo se prvi put
potpisano ispod fotografije „Motiv iz Bosne”,
objavljene u časopisu „Naša fotografija” br. 7.
u julu 1948. Urednik časopisa, koji je štampan
u Osijeku, bio je Nikola Sege, brat poznatog fotografskog
majstora Feliksa Segea iz Kule.
Otkud Stevan Kragujević u Bosni?
Odgovor na to pitanje nalazi se takođe u časopisu
„ Naša fotografija” (br. 4. od oktobra 1947. godine)
na stranici 51, na kojoj je objavljen napis pod
naslovom „ Fotografija na omladinskoj pruzi”.
U njemu Fred Legradić iznosi svoja zapažanja prilikom
posete Foto centru Glavnog štaba omladinskih brigada
u Zenici. On, između ostalog, navodi imena fotografa
iz Vojvodine koji su učestvovali na izgradnji
pruge Šamac –Sarajevo: Stevana Bikita i Gradomira
Glišića iz Novog Sada, Stevana Kragujevića iz
Sente, Lajčike Horvata, Aladara Ereša, Šime Kapiste,
Medjeri Molnara i Đule Varge iz Subotice, Milana
Pejčića ih Kule, Antona Vaša iz Zrenjanina i kao
veoma zapaženog filmskog snimatelja Branka Ivatovića
iz Novog Sada.
Iz zanimljivog teksta saznanjemo da se velik broj
fotografa iz cele zemlje dobrovoljno javio na
poziv časopisa „ Naša fotografija” i prijavio
za učešće u specijalnoj brigadi na izgradnji pruga
Brčko –Banovići i Šamac – Sarajevo.
Dakle, Stevan Kragujević je prilikom boravka u
brigadi snimio i fotografiju koja mu je objavljena
časopisu „Naša fotografija”. Saradnja sa tim časopisom
je i dalje nastavljena o čemu svedoči Stevan Ristić,
nekadašnji sekretar Foto sveza Jugoslavije:
- Iz moje dokumentacije se vidi da su Stevine
fotografije u časopisu „Naša fotografija” objavljene
1950. Prvo mu je objavljena fotografija „Fragmenti
sa auto-puta „Bratstvo – jedinstvo”, a potom „U
zadružnom obdaništu”. Obe fotografije u časopisu
je prokomentarisao Milan Fizi, poznati fotografski
stručanjak iz Zagreb, autor jedne od najzapaženijih
knjiga o fotografiji: „Među slikovne dokumente
naše izgradnje jspada i Kragujevićeva slika „Fragmenti
sa auto-puta „Bratstvo –jedinstvo”, gde nam pogled
iz tamnog prelazi u interesni deo slike, tj. na
radnike koji se nalaze na ispravnom mestu u plohi
slike. I ovde nema ničeg najmeštenog, za sliku
vridan izrez dobro je izabran i snimjen”. Za drugu
sliku Milan Fizi piše: „U zadružnom obdaništvu”
S. Kragujević, Senta, je tehnički uspjela reportaža,
sa mnogo sunca, dječje igre i veselja”.
Do danas je sačuvan Stevanov snimak „ Stećci”,
na žalost ne i druga spomenuta fotografija. No
iz tog perioda ostaje i lep pejzaž koji je Stevan
načinio u Bosni – „Gacko polje”.
Stevan je u svojoj ličnoj dokumentaciji sačuvao
i Legitimaciju, sa brojem 102404, učesnika
Omladinske radne brigade Šamac –Sarajevo, 1947.
Na njoj je potpis Batrića Jovanovića (1922-2011),
nosioca Partizanske spomenice 1941, komandanta
omladinskih radnih brigada, pisca ratnih hronika.
Batrić Jovanović aktivno je i kasnije učestvovao
u političkom životu zemlje i bavio se publicistikom.
Bio je ambasador Jugoslavije u UNESKO-u, oženjen
Olgom Jovanović, novinarkom, otac dvoje dece.
Njegova kćer, ranopreminula Biljana Jovanović
(1953 – 1996), bila je uspešni pisac, mirovni
aktivista i borac za ljudska prava.
Pejzaži, ali i beleženje različitih situacija
koje prikazuju svakodnevni život, igru dece, a
u vreme socijalističke izgradnje posebno – radnike
–u čitavoj kolekciji snimaka iz fabrika i radnih
kolektiva – i dalje su zauzimali vidno mesto u
Stevanovoj fotografiji, uz izvenredne portrete
ljudi koje je susretao u različitim prilikama
– što će ostati trajna Stevanova fotografska preokupacija,
koja je podjednako zavređivala pohvale stručnjaka,
prikazivanje na izložbama, ili druge vidove prezentacije.
U reprezentativne Stevanova snimke radnika, spadaju
i njegov „Čovek u spirali” i poretret radnika
iz jedne od jugoslovenskih železara, koji je Stevan
nazvao jednostavno „Posle smene”. A Stevanova
dokumentacije obilije i togosima dece, kako iz
velegrada, tako iz drugih ambijenata nekadašnje
Jugoslavije.
Vrh strane
|
|
Vuk karadžić, stogodišnjica rođenja 1787 – 1987
Magyar Szo, 19. sept. 1984.
|
Stevan
Kragujević je ostavio niz fotodokumenata o važnim
događajima u kulturi, njenim značajnim stvarocima,
o kulturnim ustanovama, ili značajnim jubilejima.
Obaveštenom i agilnom fotoreporteru i novinaru
nije promakao ni događaj takvog značaja, kakav
je predstavljalo obeležavanje stote godišnjice
rođenja Vuka Stefanovića Karadžića (Tršić, 1787
– Beč 1864), srpskog filologa, reformatora
srpskog jezika, sakupljača narodnih umotvorina,
pisca prvog rečnika srpskog jezika – najznačajnije
ličnosti srpske kulture prve polovine 19. veka.
Sačuvani su naime Stevanovi snimci sa izložbe
o Vukovom životu i radu, otvorene u četvrtak 17.
septembra 1987, u Narodnom muzeju u Beogradu.
Ove, danas raritetne fotodokumente iz Stevanove
arhive, Tanja Kragujević predala je na čuvanje
Muzeju Jugoslavije,
kao prilog Stevanovom legatu.
Verovatno je ovaj događaj bio zabeležen u Stevanovoj
„Politici“, sa njegovim uspelim fotosima, no među
sačuvanim objavljenim Stevanovim novinskim prilozima,
privlači pažnju napis u novosadskom dnevnom listu
„Mađar so“, („Magyar Szó”), objavljen
samo dva dana nakon otvaranja ove izložbe – u
nedeljnom dodatku za kulturu, Kilátó (Osmatračnica),
koji je uređivao Balint Šandor (Bálint Sándor).
U ovom dodatku, koji je izašao u subotu, 19.
septembra 1987, već na uvodnim stranama (br.
11, 12. i 13), list je obeležio ovaj događaj prvenstveno
selekcijom Stevanovih fotosa i uokvirenom informacijom
o izložbi, ističući Stevanove fotose (str. 12),
ali i zanimljivim tekstom pesnika i prevodioca
Ferenca Fehera na 13. strani (Fehér Ferenc,
Vuk műveiből, “Vuk a korabeli szerbiai iskoláról”
– Iz Vukovih dela, “Vuk, savremenik srpskih škola”).
Aktuelnost lista na mađarskom jeziku svakako
govori o duhu i ukupnom kontekstu kulturne saradnje
negdašnje Jugoslavije, ali isto tako impresionirai
brzina sa kojom je Stevan odaslao ove fotose,
da nađu svoje mesto u ovom sedmičnom dodatku dnevnog
lista. No to je i generalno bila odlika njegove
ličnosti i profesionalnog rada – kao novinarski
fotoreporter, imao je poseban osećaj za vest,
koja mora stići na vreme. U ovom listu pak, za
njegove priloge uvek je bilo mesta, budući da
je bio stalni saradnik “Mađar Soa”, tokom niza godina.
Među snimcima, ističu se lični predmeti Vuka Karadžića
(naočari, brojanice, mastionica, pera), ali i
snimci izloženih izdanja njegovih dela – Srpkog
rječnika, pre svega, Narodnih pjesama, a
posebno izdanja tri knjige Srpskih narodnih
pjesama iz Zbirke velikog kolekcionara i dobrotvora,
Senćanina Joce Vujića, koja su poklonjena
Univerzitetskoj biblioteci u Beogradu, gde postoje
čitavi korpusi arhivalija, knjiga i dokumenata
iz kolekcije ovog darovatelja. Na Stevanovim fotosima
vidljiv je čak i poseban pečat Joce Vujića, urađen
u svrhu obeležavanja darovanih kniga Univerzitetskoj
biblioteci – dok se i u informaciji u Dodatku
“Mađar Soa”, na str.12, uz podatke o Izložbi i
Stevanovim fotosima, posebno ističe da se tu mogu
naći i knjige iz Zbirke Joce Vujića, “velikoposednika,
kolekcionara i donatora iz Sente”. Tu je i fotos
Vukove biste, na kojoj se vidi Krst sv. Ane –posebno
priznanje za zasluge – koje je Vuk primio od ruskog
Cara. U Stevanovoj kolekciji povodom ovog događaja
nalazi se i fotos na kojem je vidljiv ovaj Krst.Tu
su takođe i predmeti iz Vukove rodne kuće u Tršiću,
njegova pomagala (poznato je bilo je Vuk bio hrom),
čuveni Vukov fes, putna torba, brojanice, i niz
drugih detalja koji oživljavaju Vukov život, delo,
njegovu epohu i zasluge za srpsku kulturu.
Vrh strane
|
|
Poplava, Senta 1970.
|
SENTA, POPLAVA, 1970.
Krajem maja i početkom juna 1970, zabeležen je
veliki porast Tise, koja je ušla u priobalne voćnjake,
na puteve, u domove meštana. Između 7. i 8. juna
zabeleženo je njeno neznatno opadanje, za 6 santimetra,
kao i kod Novog Kneževca, Titela, Novog Bečeja
i Padeja. No Tisine pritoke, Moriš, Samoš i Kereš
i dalje su nadolazile, te je Pokrajinski štab
bio stalno u pripravnosti. Borba protiv stihije
u Potisju trajala je, prema izveštaju ovog Štaba,
čitavih 120 dana. Tek u septembru, moglo se reći
sa olakšanjem, da se voda povlači.
Ekipe za hitne intervenicje učvršćivale su slaba
mesta na nasipima kod Kanjiže, Novog Bečeja i
Sente.
Senćani su posebno bili uznemireni pamćenjem poplave
iz 1932. godine, katastrofalnih
razmera, ali i velikim oštećenjima kuća. Porodice
i deca provodili su noći pod golim nebom, hraneći
se iz kazana, dopremane su vreće peska i njima
su punjeni i džakovi iz fabrika šećera Crvenki,
Vrbasa i Sente. Opadanje vode je kod Sente omogućio
veliki bager „Plitvice“. Uvedena su dežurstva
lokalnog stanovništa, u organizaciji Štaba za
poplavu. Stanovnici su se i sami oraganizovali
da se nakon napuštanja kuća vrate njihovoj obnovi,
i često su u tome učestvovale čitave ekipe suseda,
a najtežih poslova, u dopremanju džakova peska,
prihvatale su se i žene. Bilo je potrebno zaustaviti
vodu, popravljati ograde, napukle zidove, krovove.
Stevan Kragujević je sve vreme opasnosti proveo
u rodnoj Senti. Načinio je blizu 200
snimaka, ovog uznemirućeg događaja,
i materijal je predat Istorijskom arhivu Sente
za Legat porodice Kragujević. Stevanove fotografije
propratile su dva teksta u „Politici“
– „Tisa se sporo povlači“, utorak, 9 jun 1970,
strana 8, i „Senta posle poplave“, „Politika“,
6. septembar 1970.
Da bi načinio najverodostojnije snimke vode koja
je nadirala u bašte i kuće na obali Stevan je
i sam bio u opasnim situacijama, snimajući iz
nabujale vode, nasred Tise, u čamcu.
Sa velikim zadovoljstvom on je ujesen 1970. načinio
i nove snimke, Tise koja se povlači, ali i stanovnika
na obali, koji budno prate vodostaj na Tisi.
Vrh strane
|
|
Nađa Regin, jugoslovenska Bondova devojka
|
Početkom
aprila 2019. naša, ali i svetska javnost, obaveštena
je o odlasku glumice Nađe Regin. Mlađe generacije
malo znaju o njoj, ali to ne važi za pasionirane
ljubitelje filma. Jer ova srpska i jugoslovenska
glumica iz Niša (rođena 2. decembra 1931, preminula
u Londonu 6. aprila 2019), iako se školovala u
svojoj zemlji (Diplomirala je na Akademiji dramskih
umetnosti u Beogradu i na Filozofskom fakultetu
Univerziteta u Beogradu) afirmaciju je stakla
igrajući u nekoliko filmova u Zapadnoj Nemačkoj,
a potom i u Velikoj Britaniji.
Najpoznatije njene uloge su u dva filma iz serijala
o Džejmsu Bondu: „Iz Rusije s ljubavlju“ (ljubavnica
Kerim-bega), i mala uloga u filmu „Goldfinger“.
Glumila je u televizijskim serijama: „Svetac“,
„Osvetnici“ i „Opasan čovek“.
Pa ipak, njena filmska karijera je započela u
nekadašnjoj SFRJ, u vreme kada je bila poznata
kao Nađa Poderegin.
Bila je jedna od prvih glumica jugoslovenskog
filma.
Nedavno otkriveni negativi iz arhiva Stevana Kragujevića,
koje je njegova kćer Tanja Kragujević priključila
njegovom Legatu u Fondu Muzeja Jugoslavije
gde se od sada čuvaju, svojevrsna su fotopriča
o počecima ove glumice.
Reč je o premijeri jugoslovenskog filma „Ešalon
dr M“, u režiji Živorada Mitrovića. Scenario su
pisali Živorad Mitrović i Dušan Žega, a u pitanju
je prvi igrani film Živorada Mitrovića, realizovan
1955. U filmu su igrali kasnije proslavljeni glumci
Severin Bijelić, Marijan Lovrić, Ilija Džuvalekovski,
Janez Vrhovec, i prvi put na filmu, u epizodnoj
ulozi – Dragomir Bojanić Gidra.
Glavnu žensku ulogu tumačila je, kako stoji na
plakatu ovog filma upravo Nađa Regin.
Živojin Mitrović je karijeru počeo kao stripski
crtač i scenarista (1936-1941), da bi se posle
rata posvetio prvenstveno filmu, a „Ešalon dr
M“, sa temom iz Narodnooslobodilačke borbe, označio
je njegov uspešan filmski početak.
Na premijeri „Ešalona dr M“, od strane brojne
publike pozdravljeni su glavni glumci i kreatori
filma, a pažnju je privukla upravo mlada zvezda,
na početku karijere, Nađa Regin.
Informativan napis o životu i karijeri Nađe Poderegin
objavila je „Politka“, u svom kulturnom dodatku
(27. april 2019), iz pera Srebrenke Ilić, kulturnog
poslenika i bliske rođake ove glumice.
Vrh strane
|
|
Promocija knjige Senta koje vise nema, 1998
|
Povodom
Tristo godina Bitke kod Sente, pubikovana je 1997.
knjiga Stevana Kragujevića „Senta koje više nema“,
u izdanju Kulturno-obrazovnog centra Turzo Lajoš,
u Senti. Ova jubilarna godišnjica bila je povod
da se zanimljivo sučeljavanje prošlosti i sadašnjosti
prikaže najupečatljivije – kroz fotografiju. Odan
svom zavičaju, živopisnoj varošici na obali Tise,
njenoj tradiciji, multikulturalnosti, poetskim
pejzažima, ali i posebnom pamćenju „sa dušom“,
pa i istorijskim momentima kojima je bio svedok,
Stevan Kragujević je načinio izbor fotozapisa
za knjigu obeleženu na plavoj podlozi korica (a
plava je, uz žutu, jedna od amblemskih boja Sente)
samo njegovim karakterističnim potpisom Kragujević.
Knjiga obuhvata antologijske, i poznate fotose
Kragujevića, koje je načino još kao fotografski
pomoćnik, poput snimka „Susret – Sodadžija Kapaš
i Jevreji“ (u svojoj belešci je čak naznačio i
puna imena i godinu - Kapaš Šandor, Solar Ferenc
i rabin Erenfeld, 1938), tu je i njegov „Raznosač
štampe“ (iz kasnijeg perioda perioda), ili fotografija
srušenog senćanskog mosta (1941, koju je Stevan
načinio kao devetnaestogodišnjak), razoreneg od
strane savezničkih snaga kako ne bi poslužio okupatorima,
a pridružuju se fotosi „Oslobodioci“ (1944), boraca
za oslobođnje Sente (Pecarski Milan, Pecarski
Ivan, Sočin Bora), i niz drugih, već dobro poznatih,
poput „Skeladžije“ (1946) – sve do antologijske
fotografije, nastale 1950, pod nazivom „Kubikaši“.
Danas se malo zna da je bogatstvo Tise bio pesak,
koji se vadio i prenosio „na kubike“, predstavljajući
znatan teret onima koji su bili angažovani u tom
poslu. Kuriozitet snimka je mlada devojka, pognuta
pod teretom kolica sa peskom, koju je Stevan idenfitikovao,
i sa njom porazgovarao, otkrivajući da je u pitanju
najamna radnica, Terezija Čabi, koja je samo želela
da u oskudnim vremenima ponešto zaradi, prihvatajući
posao kod Ištvana Sivegija. Nakon pune tri decenje
Štica je pronašao junake svog fotosa, i fotografisao
ih, pribeleživši njihova sećanja.
Vojvođanski pejzaži, stari običaji i zanati, koji
uprkos promenama i prolaznosti, kao da beleže
trajnost same duše Panonije, onoga što prolazi,
ali ne iščezava, inspirisali su one koji su o
knjizi govorili ili pisali da istaknu ovu „alhemiju
fotografije“. U knjizi su pored Stevanovih snimaka,
nastajalih i čuvanih tokom šest decenija, zastupljene
i pesme njegove kćerke Tanje Kragujević, posvećene
zavičaju, koji se takođe temelje na procesu svojevrsne
poetske alhemije, budući da onim vidljivim prizivaju
nevidljivo, što čini unutrašnji život, destilat
sentimenta i uspomena, spoj sadašnjeg i prošlog
– neiščezlog. Ovi stihovi postaće deo pesničke
knjige Tanje Kragujević „Pejzaži nevidljivog“,
koja je izdanju Književne opštine Vršac objavljena
2001.
Na promociji knjige u Biblioteci grada Sente,5.
februara 1998, ućestvovali su bibliotekar Iboja
Gere, koja je najavila tok večeri, Atila Pejin,
kustos Muzeja u Senti, prevodilac i esejista dr
Draginja Ramadanski, dok je stihove Tanje Kragujevć
čitao član Kamerne scene „Miroslav Antić“ Predrag
Popović. Veče je bilo izuzetno posećeno, u publici
su bili predstavnici svih generacija Senćana.
Prve čestitke Stevan je primio od gradonačelnika
Atile Juhasa, a posebnu pažnju su mu ukazale kolege
fotoreporteri i novinari „Dnevnika“ u penziji,
Borivoj Mirosavljević i Stevan Lazukić, te Milorad
Putnik, Sekretar Foto i kino i video saveza, i
Milorad Mitrović dopisnik „Dnevnika“. Goste je
pozdravio upravnik Biblioteke Jene Hajnal.
Fotononografija o Senti Stevana Kragujevića, propraćena
izložbom fotografija, produžila je posebnu, zavičajnu
liniju u ukupnom Šticinom radu. Treba imati u
vidu da je izložba „Sto fotografija Stevana Kragujeća“,
prva posvećena Senti, održana još 1956. Izložba
„Sto fotografija sa Tise“, prezentovala je njegove
radove 1984. godine. Usledile su: retrospektivna
izložba 1994, u Muzeju grada, kao i izložba „Senta
koje više nema“, 22. mart – 14. april 1996, takođe
u Muzeju, koja je svojim konceptom i manjim izborom
fotosa najavila narednu iz 1998. Poslednja izložba
za Stevanova života, održana u Gradskom muzeju
Sente 9. marta 2000, a počast Stevanu Kragujeviću
Senćani su ukazali i poshumnom izložbom u Domu
kulture povodom odlaska svog fotoumetnika 2002,
koji se uprkos uspešnoj karijeri u Beogradu, uvek
vraćao Senti, gde i počiva.
Poznati grafičar i minijaturista koji je svojim
radovima takođe na svoj način slavio rodni grad,
Andruško Karolj, na osnovu najpoznatijih Stevanovih
fotografija Sente, izradio je minijaturne grafike,
sabrane u knjizi „Senta, a ova knjiga formata
4x5 cm, štampana je povodom Dana Sente 1988, koji
se u to vreme obeležavao povodom oslobođenja grada
od fašizma, 8. oktobra.
Tanja Kragujević
Senta
koje više nema, 1997.
Vrh strane
|
|
Poslednja Stevanova izložba u Senti, 9. mart 2000.
|
Pre
111 godina (1885) otvoreni su prvi fotografski
ateljei u Senti. Među prvima koji se ustalio,
bio je onaj Jožefa Renera, prvog fotografa u našem
gradu, koji je snimao senćanske motive i prodavao
ih. Bio je to verovatno početak izdavanja senćanskih
razglednica. Prve pionire ubrzo su sledili novi
ljudi, već pravi majstori svog zanata. Negde na
pola puta javlja se među njima Stevan Kragujević,
koji posle polaganja majstorskog ispita napušta
rodnu, oplođavajuću sredinu, okušavajući sreću
u drugoj, da bi postao dugogodišnji fotoreporter
“TANJUG”-a , a zatim “Politike”. Nije mogao, međutim
– niti je hteo – da se otrgne čaroliji ovog kraja.
Izložbom koja je pre dve godine priređena u našem
muzeju, pokušali smo da damo presek njegovog životnog
dela. Ova sadašnja je u celosti posvećena Senti,
što nije slučajno, jer baš u ovoj temi pokazuje
se veoma često sklonost Stevana Kragujevića ka
umetničkoj fotografiji. Kao reporter uvek se trudio
da fiksira pravi trenutak u pravo vreme i na pravom
mestu, ali u slučaju Sente, nije “pisao” samo
fotografsku hroniku, već je želeo da ovekoveči
i dušu našeg grada, naravno, sa delićem svoje.
Po sopstvenom priznanju gde god da je živeo, uvek
je ostajao Senćanin. Otuda i toliko snažnog odražavanja
lokalnog kolorita na njegovim crno-belim fotografijama.
Pa ipak i ova izložba prvenstveno dokumentuje.
Ponekad i sam kritikuje, ali Stevan Kragujević
to najčešće prepušta posmatraču, podstičući ga
pri tome na upoređivanje: kako je nekada izgledala
Senta, šta je od nje ostalo, čega više nema i
šta je novo, šta je naš grad dobio ili izgubio
tokom svoje istorijske metamorfoze?
Slično većini drugih naselja i Senta je na svoj
način besmrtna. Generacije dolaze i odlaze, a
uzajamnost sredine i ljudi u njoj i ovde dolazi
do punog izražaja. Tu bi morala da deluje i istorija
kao učiteljica života, a fotografije Stevana Kragujevića
kao njena sredstva za demonstraciju.
Razvoj ili dekadencija, Gradnja ili destrukcija?
Nem biztos, hogy éppen e kiállítás megtekintésekor
kapunk majd választ e fenti kérdésekre. Hacsak
nem válasz már maga a tény, hogy Stevan Kragujević
újra itt van közöttünk; vagy mások időnkénti visszatérése
a messzi vagy nagyon messzi távolból.
Bizonyíték ez arra, hogy Zenta szellemének egy
darabkája máig él, s ez is van olyan érték, amiért
érdemes visszajönni.
Attila Pejin
Száztizenegy éve, 1885-ben nyílnak meg Zentán
az első fényképészeti műtermek. Ebben az időben
állandósul Renner Józsefé, aki elsőként fényképez
zentai motívumokat, és árulja is fotóit. Ezzel
indulnak útjukra a zentai képeslapok. Az úttörőket
csakhamar újak követik, akik már igazi mesterei
a fotográfiának. Valahol félúton tűnik fel soraikban
Stevan Kragujević. Mesterlevéllel a zsebében kikerülve
az őt éltető környezetből, máshol próbál szerencsét,
hogy aztán sikeresen boldoguljon a TANJUG, majd
a Politika tudósítójaként. Nem tudott – és nem
is akart – kiszabadulni viszont e vidék bűvköréből.
Két évvel ezelőtt megrendezett kiállítása során
kísérletet tettünk eddigi munkásságának bemutatására.
E mostani kizárólag Zentával foglalkozik; nem
véletlenül, hiszen talán éppen e témában mutatkozik
meg Stevan Kragujević fotóinak művészi oldala.
Ő, aki mint riporter igyekezett a megfelelő időben
a megfelelő helyen és a megfelelő pillanatot rögzíteni,
városunkban nem csupán fényképkrónikát írt; megpróbálta
megörökíteni Zenta lelkét is a jövő számára, persze
a sajátjának egy kis töredékével egyetemben. Hiszen
a maga bevallása szerint bárhol megfordult, mindig
zentai maradt. Ezért maradhattak meg oly erősen
a helyi színek is fekete-fehér fotóin.
E kiállítás mégis elsősorban dokumentál, mivel
Stevan Kragujević is tudatosan ezt teszi. Néha
maga is bírál; néha a kritikát a szemlélőnek engedi
át, mintegy biztatva azonban az összehasonlításra:
milyen volt Zenta egykor? mi tűnt el? mi maradt
meg belőle? mi új keletkezett? mit nyert vagy
vesztett a város ezzel az átalakulással? Mert
Zenta, mint a legtöbb település, a maga módján
halhatatlan. Generációk jönnek-mennek, s a környezet
és a benne élők kölcsönhatása itt is érvényesül.
Itt is lehetne a történelem az élet tanítómestere,
Stevan Kragujević fotói pedig e tanítás szemléltetési
eszközei.
Fejlődés vagy dekadencia? Építés vagy destrukció?
Nem biztos, hogy éppen e kiállítás megtekintésekor
kapunk majd választ e fenti kérdésekre. Hacsak
nem válasz már maga a tény, hogy Stevan Kragujević
újra itt van közöttünk; vagy mások időnkénti visszatérése
a messzi vagy nagyon messzi távolból.
Bizonyíték ez arra, hogy Zenta szellemének egy
darabkája máig él, s ez is van olyan érték, amiért
érdemes visszajönni.
Attila Pejin
(Katalog izložbe Senta koje više nema. Gradski
muzej, Senta, 22. mart – 14. april 1996. Str.
7. I u knjizi Prostor večnosti, fotomonografija
Stevana Kragujevića. Priredio Borivoj Mirosavljević.
Foto, kino i video savez Vojvodine, Novi Sad,
2003. Str. 152).
Vrh strane
|
|
Trista godina bitke kod Sente
|
Jedan
od najznačajnih događaja u istoriji grada Sente
je čuvena bitka, koja se u blizini Sente odigrala
11. septembra 1697. godine, u vreme Velikog turskog
rata (1683-1699). U toku prelaza preko Tise, pod
kompletnom artiljerijom i velikom vojnom silom
(60.000), turska vojska pod vođstvom Mustafe II
krenula je ka Segedinu, ali je naišla na otpor
odlično pripremljene vojske Eugena Savojskog (1663-1736),
koji je sa gotovo upola manje boraca (40.000),
uspeo da, uz veliki ratni plen, ostvari pobedu.
Napad na turski mostobran prodorom austrijske
snage levog krila i zauzimanjem mesta prelaza
odigrao je odlučujuću ulogu. Tada je turskoj vojsci
okruženoj na malom prostoru nanet strahovit poraz.
Mnogi Turci pokušali su da nađu spas preplivavajući
Tisu, ali su se podavili. U bici je poginulo 27
paša, a pored njih ubijeni su janičarski aga i
veliki vezir, dok je sultan uspeo da sa 2.000
konjanika pobegne u Temišvar.
Ova pobeda upamćena je u istoriji i kao “Bitka
kojom je spasen Beč”, jer je turski pohod podrazumevao
povratak izgubljenih teritorija u srednjoj Evropi,
i pohod protiv Austrije.
U znak sećanja na ovaj događaj, u Senti se 11.
septembar obeležava kao Dan grada, sa bogatim
programom, posetom spomen-obležju Bitke i nizom
kulturnih manifestacija.
Posebno bogato je ovaj dan obeležen povodom jubilarne,
tristote godišnjice. Pored svečane sednice u Skupštini
opštine Senta, gde je gradonačelnik Atila Juhas
uručio priznanja zaslužnima – cenjenom i omiljenom
profesoru na Filološkom fakutletu u Novom Sadu
i nekadašnjem direktoru senćanske gimnazije dr
Ištvanu Seliju – otvorena je i izložba sa istorijskim
predmetima vezanim za Bitku. Uz prisustvo gostiju
iz raznih sredina (ambasador Mađarske Janoš Tot,
predsednik Izvršnog veća Vojvodine Boško Perošević,
dr Zoran Đinđić) – kao i odavanje počasti kraj
spomen mesta Bitke, do kojeg se pristizalo u svečanoj
povorci i uz oglašavanju zvona. Svečanosti kraj
spomen obeležja i drugim manifestacijama prisustvovali
su visoki predstavnici katoličke, pravoslavne
i jevrejske veroispovesti. Program je obuhvatio
Koncert duvačkog orkestra iz Subotice, koncert
pravoslavne duhovne muzike u izvođenju hora Saborne
crkve Sv. Georgija iz Novog Sada, predstavljanje
mađarskog državnog narodnog ansambla, a odžani
su i pozorišni susreti i koncert plesnih ansambala
Pokrajine, uz tradicionalnu izložbu cveća.
Pomno je ova zbivanja beležila fotokamera Stevana
Kragujevića, kome je ovim povodom objavljena fotomonografija
Kragujević, Senta koje više nema, čije je
štampanje završeno 1998, kada je knjiga i promovisana,
uz izložbu u Muzeju grada..
Trajno znamenje Bitke kod Sente svakako predstavljaju
čuvena slika Ferenca Ejzenhuta (Ferencz Eisenhut,
1857, Bačka Palanka – 1903, Minhen), mađarskog
slikara nemačkog porekla, koji je ostao upamćen
upravo po slici Bitka kod Sente, kao
i spominici vojskovođi Savojskom u Beču i Budimpešti.
Spomenik u Beču je izradio nemačko-austijski vajar
Anton Dominik Fernkorn (A.D. Ritter von Fernkorn,
1813, Erfurt – 1878, Beč), spomenik u Budimpešti
je rad mađarskog umetnika i vajara Jožefa Rone
(József Róna (1861, Lovasberény – 1939, Budapest).
Novinarske beleške i skicirani tekstovi Stevana
Kragujevića navode zanimljivosti povodom ovih
radova. Slika Bitka kod Sente, naručena je 1894.
od strane somborskog župana Šmaus Andraša i sekretara
Istorijskog društva Maglić Edea, a izradio ju
je Ferenc Ejzenhut, profesor minhenske slikarske
Akademije. No kako je bila prevelika za predviđenu
salu većnice Sombora, morali su za njeno postavljanje
biti podignuti kako plafon, tako i prozori svečane
sale. Ovo impozantno delo (širine 7 i visine 4
metra) i danas zaokuplja pažnju gostiju Sombora.
Stevan je bio u prilici da neposredno snimi kako
sliku u Somboru, tako i spomenik Savojskom u Budimpešti
(1989). Uočio je i različku između dva skulptorska
rada (u Beču i Budimpešti), iako su oba takozvane
“jahačke statue”, to jest predstavljaju figuru
na konju: dok je spomenik u Beču na visokom postolju,
na kome je vojskovođa na konju za uzdignutim prednjim
kopitima, dotle onaj u Budimpešti, na lepo ukrašenom
postolju, prikazuje vojskovođu koji u ruci drži
palicu, dok je konj spreman za pokret, blago uzdignutog
repa i delimično pognute glave. Na postolju ovog
spomenika urađeni su prizori same bitke kod Sente.
Uz to, Stevan je sačuvao i neobičnu razglednicu,
na kojoj je spomenik Savojskog prikazan u samoj
Senti! Ovaj neobičan podatak, za spomenik koji
zapravo nikada tu nije postavljen, očigledno je
bio vezan za plan nekog komercijalnog posla u
publikovanju razglednice, za predivdjeno postavljenje
spomenika, koji Senta nije mogla otkupiti, te
je karta za nepostojeći monument zakratko bila
u opticaju, a danas prestavlja kuriozitet.
Enciklopedjiski podaci o vajaru Jožefu Roni upravo
otkrivaju sudbinu ovog spomenika, koji je najznačajniji
njegov rad, i dominira Dunavskom terasom, uzdižući
se ponad Budimpešte, u sklopu Dvorskog kompleksa
Bude gde se danas nalaze i Nacionalna galerija
i Istorijski muzej. Ova neobarokna statua prvenstveno
je bila namenjena Senti, kažu podaci, ali taj
grad nije imao mogućnosti da je otkupi. Tako je
otkupljena od strane glavnog graditelja Kraljevskog
dvorca Olojoša Hauzmana (Alajos Hauszmann), kao
privremeno rešenje, za taj prostor, dok ne bude
dovršena predviđena statua cara Franca Jozefa.
No kako se to nije desilo, statua Savojskog ostala
je na ovom mestu. Neki podaci govore o tome da
je novac za njen otkup jednim delom podmirio grad,
a drugi sam Franc Jožef (1830-1916). To rešava
misteriju nepostojećeg spomenika u Senti.
Materijale vezane za Bitku kod Sente Stevan je
u svojoj ličnoj arhivi dugo i pažljivo čuvao,
i oni su prešli u njegove Legate Muzeja i Istorijskog
arhiva u Senti, i Muzeja Jugoslavije u Beogradu..
Vrh strane
|
|
Osnivanje Pokreta nesvrstanih 1961.
|
U Beogradu
se 11. i 12. oktobra 2021. održava Skup u čast
šest decenija od osnivanja Pokreta nesvrstanih,
“rođenog u Beogradu”, 1. septembra 1961. godine.
Među učesnicima Prve konferencije u Beogradu 1961.
godine bio je i prvi predsednik Gane Kvame Nkrumah,
koji je sa Titom, Nehruom, Naserom i Sukarnom
bio deo petorke idejnih tvoraca nesvrstanih. U
delegaciji Gane, na jubilarnom skupu, boravi kao
gost, i kćerka tadašnjeg predsednika Nkrumaha.
Termin "Nesvrstani" je prvi upotrebio
indijski premijer Džavaharlal Nehru tokom svog
govora 1954. u Kolombu, Šri Lanka. Tom prilikom
formulisano je pet principa koji će poslužiti
kao osnova Pokreta nesvrstanih. Ovi prinicipi
su kasnije nadograđeni a mnogi od njih, posebno
nezavisnost, nestvrstanost, vanblokovska polika,
ekonomski prosperitet i međusobna saradnja, i
danas su aktuelni, što pokazuje i odziv ovom jubilarnom
skupu, na kome učestvuje više od 110 zemalja,
ministri spoljnih poslova i izaslanici brojnih
azijskih, afričkih i latinoameričkih zemalja,
koje su tokom šest decenija činile Pokret nesvrstanih.
Snimak Stevana Kragujevića, ovekovečuje dolazak
Tita, Nasera i Nehrua na Brione, gde je jula 1956.
godine potpisan dogovor o osnivanju Pokreta nesvrstanih,
odnosno Brionska deklaracija, u kojoj se, između
ostalog, navodi da se „mir ne može postići podelom,
već težnjom ka kolektivnoj sigurnosti u svetskim
razmerima i proširivanjem oblasti slobode, kao
i okončanjem dominacije jedne zemlje nad drugom".
Stevanova
lična uspomena na vodeće ličnosti Pokreta nesvrstanih je fotos koji je načinio jedan od njegovih kolega, a reč
je poseti Gamala Abdela Nasera i Josipa Broza Bohinju. Kraj njih je snimljen
i Stevan Kragujević, sa fotoaparatom.
Vrh strane
|
|
|
|