Tekstovi
o Stevanu
Stevan Kragujević
AUTOBIOGRAFIJA
Svetlost dana prvi put sam ugladao u Senti
4. februara 1922. godine. Osnovnu školu završio sam u rodnom mestu a i
fotografski zanat naučio sam u Senti od 1936. do 1939. godine kod fotografa
Ronaia. On je bio jedan od običnih fotografa sa skromnim alatima. Aparati
su mu bili na meh, veličine 13x18 cm sa drvenim tronošcima.
Kao šegrt, sa takvim aparatom sam išao svake nedelje u Čoku, kod pekara
Kokaija, gde je majstor iznajmio njegovo dvorište u Glavnoj ulici. Tu
je bio”atelje” sa ćebetom na zidu, i tu su svake nedelje Čokani fotografisani.
Dolazio sam biciklom a kamera je bila pozadi u jednoj plehanoj tepsiji.
U to vreme u Čoki nije bilo fotografskih radnji.
Kao dečak od četrnaest godina sam se već osamostalio i slikao sam sve:
porodične slike, malu decu, portrete, svadbe i sve što sam tog dana slikao
sledeće nedelje sam donosio fotografije.
Posle tri godine sam se oslobodio i tada mi je majstor Ronai kazao da
sam slobodan jer kod njega nema mesta za dva pomoćnika. Na moju sreću,
praktični rad, ispit, sam polagao kod fotografa Danila Jakšića, koji je
bio u to vreme jedan od najmodernijih fotografa u Vojvodini: salonska
kamera, nekoliko aparata “Lajki”, sa više objektiva, savremene laboratorije,
i tome slično.Još u Zanatskoj komori, kada sam polagao usmeni, prišla
mi je gospođa Jakšićka i pitala me šta ću posle da radim. Ja sam joj rekao
da me je majstor Ronai otpustio i da ne znam gde ću. Ona me potapšala
po ramenu i rekla “od sutra možeš doći kod mene da radiš”.
Kao šegrt, želeo sam da jednog dana
imam ručni sat. Jer, stalno sam morao da idem na posao rano ujutru, u
pet sati. Ustajao sam, bez sata, na vreme, najčešće i pre, samo da ne
zakasnim.
Kada sam se oslobodio 1939. godine zaposlio sam se kod veoma dobrog i
naprednog majstora gospodina Jakšića. Dok sam radio kod njega, od moje
mame dobio sam dva ćupa pekmeza, jedan od šipaka, drugi od šljiva. Odmah
mi je sinula ideja, da taj pekmez jedem mesec dana, uštedim prvu platu,
i da za te pare kupim ručni sat! Što smislih to i učinih.
Mesec dana sam jeo pekmez i hleb. Ujutru komad hleba namažem sa pekmezom
od šljiva, a za ručak komad hleba sa pekmezom od šipaka, i tako naizmenično,
ceo mesec. Ali, morao sam da rasporedim ta dva ćupa tako da mi dotraju
mesec dana. Pri kraju meseca su komadi hleba morali biti sa nešto tanjim
premazima pekmeza. Uštedeo sam mesečnu platu od 500 dinara, a sat sam
kupio za 450. I dan-danas ga čuvam kao dragu uspomenu.
U fotoateljeu Jakšića sam dobio prvo saznaje
o pravom fotografisanju “Lajkom” i salonskim aparatima. Radnja je bila
na gospođino ime, ali pravi gazda i fotograf je bio gospodin Danilo Jakšić.
Tu sam radio od 1939. do 1943. godine. Kod Jakšićevih sam najviše naučio
snimanje reportaže. Slikao sam na ulici, svakog i ko ne želi, razne balove,
noću sa magnezijumom, sve nove godine, po svim lokalima u Senti. Od 1943.
godine sam postao samostalni fotograf, posle kratkog odsluženja vojnog
roka kod Mađara jer sam bio otpušten zbog gluvoće i nastavio rad samostalnog
forografa. Po ulicama i parkovima sam slikao i na pozive svadbe. Kod kuće
u špajzu sam napravio provizornu laboratoriju, u kojoj sam radio i posle
oslobođenja i dok nisam otišao na odsluženje vojnog roka. U Kragujevcu,
u Dom JNA, radio sam kao fotograf i reporter od 1947. do 1949. godine
kada sam radio u Tanjugu, odnosno Direkciji za informisanje.
Gospođu Evu Biro sam upoznao 1949. godine, u apirlu. Bila je urednik fotografije
u Direkciji za informacije pri vladi SFRJ. Direktor te ustanove je bio
Vlado Dedijer, u ono vreme bog i batina. Dakle, tu sam se zaposlio i bio
neposredni Evin saradnik. Direkcija za informacije je tada bila oformljena
da bi se propagandnim putem suprotstavljala Informbirou. Evin i moj posao
je bio da aktuelne političke i uspehe tadašnje SFRJ plasiramo u inostranstvo,
preko naših ambasada u svetu.
Sve političke ličnosti i kulturne ljude koji su dolazili u našu zemlju
ja sam snimao a Eva pisala propratne tekstove. Takođe sam snimao uspešne
fabrike, industriju, pametne naše ljude od velikog ugleda, akademike,
koji su nešto značili u svetu. Za sve to je Eva osmislila i meni dala
zadatke za snimanje a ona ih potom prosledila stranim agencijama i listovima
i ambasadama koje su imale svoje izloge.Sećam se da sam jednom od Eve
dobio spisak svih naših uspešnih fabrika, po republikama, pa sam morao
da ih lepo snimim, da nas dostojno reprezentuju u svetu.Takođe sam snimao
po republikama znamenite ljude: čuvene umetnike, dirigente, vajare, slikare,
fudbalere, gimnastičare. .. Takođe, snimao sam tada čuvenog katoličkog
nadbiskupa Stepinca, kada je bio interniran u njegovo malo rodno selo
kraj Zagreba, da pokažemo svetu da je živ i da svakodnevno drži misu u
maloj seoskoj crkvi. Pošto već tada nisu bili baš najidealniji odnosi
između republika ja sam imao speciajlno odobrenje za snimanje od Saveznog
SUP-a.
Dakle, moja saradnja sa gospođom Evom Biro je trajala od 1949. do 1952.
godine, kada je Direkcija rasformirana. Ja i Eva smo prešli u “Tanjug”
odnosno tadašnji “Jugo-foto”. U Direkciji za informacije je bilo zaposleno
stotinak naših novinara, iz cele zemlje i najboljih listova, koji su govorili
po nekoliko jezika kao i Eva. Ona je jednom, 1950. godine, organizovala
u Birčaninovoj 6, gde je bila Direkcija, skup sa preko stotinu fotoreportera
iz cele Jugoslavije, iz svih redakcija. Razgovarali smo o fotografiji
i propagandi. Na taj sastanak su došli Toša Dabac, Bogoljub Cikota i mnogi
drugi iz svih većih listova, i samostalni umetnici fotografije. Svi su
oni radili za potrebe Direkcije uz dobru nadoknadu.
Dakle, ja sam bio prvi fotoreporter kod Eve Biro. Posle smo prešli u “Tanjug”
a ja sam otišao krajem 1952. u “Politiku”. Mojim odlaskom nisam prekinuo
saradnju sa gospođom Biro.
Eva je bila vrlo srdačna i prijatna osoba. Sa svakim je znala da uspostavi
korisnu saradnju. Razumela se u fotografije, znala je na fin način da
nas uputi u tajne fotografije. U velikoj meri i ja treba njoj da zahvalim
za sve što sam postigao na polju novinske fotografije.
Godine 1968. snimao sam prve velike demonstracije beogradskih studenata.
Posle njih su objavljene knjige ilustrovane mojim slikama. Doživele su
nekoliko izdanja.
Jedna slika mi je posebno draga jer smatram da takvu nijedan list nema.
Prilikom puštanja u rad nove zgrade “Politike”, posetio ju je i Tito sa
Jovankom. Tom prilikom je “Politika “ izdala poseban broj. Uz večeru,
Titu su doneli prvi broj gde je na naslovnoj strani bila njegova slika
i tekst o poseti “Politici”. Tito je gledao list i naravno prvu stranu.
Prema meni je bila okrenuta zadnja strana. Ja sam se dosetio i rekao:”Druže
Tito, ima nešto interesantno na zadnjoj strani”.
Tito je okrenuo list i ja tada brzo napravih nekoliko snimaka sa naslovnom
stranom gde se on vidi i naslov, zaglavlje, “Politika”. Tito je razumeo
zašto sam to učinio.
Tita sam slikao i sa tri Ordena narodnog heroja. Od njega sam dobio zlatan
ručni sat sa posvetom. Još ga nisam stavio na ruku, da se ne otrca posveta
sa potpisom “J.B. Tito”. Imam desetak samostalnih izložbi. Jednu samostalnu
knjigu “Tito i pioniri”. Izlagao sam fotografije u Senti, Novom Sadu,
Kikindi i Beogradu. Od tih slika je načinjena i jedna lepa knjiga. Učestvovao
sam na mnogim zajedničkim izložbama. Ja im ni broja ne znam.
U “Politici” sam proveo trideset godina i mnogo sam slika objavio. Sa
urednikom Ljubom Stojovićem pokrenuo sam rubriku “U slici i reči”, u kojoj
su najčešće objavljivane moje slike.
Od 1949. godine sam, kao fotoreporter akreditovan u Saveznoj skuštini
i Skupštini Republike Srbije. Ta akreditacija i dan-danas traje. Preko
pola veka! Mada sam penzioner već dve decenije moja stalna propusnica
za Skupštinu još važi.
U mnogim listovima sam bio stalni saradnik. Radio sam najviše za “Mađar
so” i “Sedam dana”. “Za Mađar so” i “Dnevnik” radim i sada kao penzioner.
Za “Mađar so” preko četrdeset godina. Kada je “Politika” dobila novog
urednika Danila Purića, na redakcijskom sastanku je zabranjeno da se tezgari,
da se radi za druge listove. Ja sam obavestio druge redakcije da ne očekuju
više od mene fotografije. Međutim, urednik “Mađar soa” mi je odgovorio:
“Samo ti šalji fotografije i dalje, mi ćemo te prekrstiti. Od sada ćeš
se zvati Kertes Ištvan!” To isto su uradili i u “Het napu”. Tamo me prekrstiše
u Kormoši Ištvana! I tako sam ja jedno vreme imao tri imena. Ali važno
je da su moja početna slova ostala ista!
U Beogradu 3. februara 1982. godine dobio sam rešenje da više nisam službenik
NIP “Politike”, po sili zakona, a 4. februara mi je rođendan! Eto, dan
ranije, da ne bi zakasnili!
U Senti sam 1996. godine napravio jednu izložbu o Senti koje više nema.
Urednik Televizije Beograd Kamenko Katić napravio je o meni i izložbu
i polučasovnu reportažu. Dva puta je bila emitovana pa se rodila ideja,
kod kolega drugih redakcija, da me predlože za nagradu “Svetozar Marković”,
za životno delo. I to mi je jedina značajnija nagrada u mom životu. Istina,
dobio sam i dve druge, Oktobarske nagrade grada Sente. A najveće su mi
nagrade kada me nepoznati ljudi i danas, posle dvadeset godina u penziji,
susreću i prisećaju se mojih slika i čestitaju mi.
Sve ovo ne bih postigao da nisam imao nesebičnu podršku moje supruge Leposave
Kragujeviić i kćerke Tanje Kragujević. Moja spruga celi radni vek provela
je u RTS a počela je u Radio Beogradu kao spiker Prvog programa.
Sa mojom suprugom Lepom, Leposavom
(devojačko prezime Stojkov) živim zajedno u srećnom braku već šest decenija.
Kroz ovaj život smo prošli ruku pod ruku još daleke 1943. godine u Senti.
Nakon rata prešli smo u Beograd. Lepa je završila Visoku filmsku školu
u klasi profesora Vjekoslava Afrića a od 1949. godine je spiker Prvog
programa Radio Beograda. Ceo radni vek je provela u Radioteleviziji Beograd.
Lepa i ja imamo ćerku Tanju kojom se ponosimo. Naš zet Vasilije Vujić,
takođe je iz Sente, iz čuvene porodice donatora Joce Vujića. Vasa je profesor
fizičkog vaspitanja u Zemunskoj gimnaziji.
Još i danas snimam slobodne teme iz Sente i Beograda za “Ekspres Politiku”,
“Mađar so” a i “Dnevnik”. Čini mi veliko zadovoljstvo kad vidim da mi
se objavi po koja fotografija. Ja se držim naše izreke – “Novinar nikada
ne ide u penziju”.
Senta, januara 2002. godine
Stevan Kragujević
Iz knjige Borivoja Mirosavljevića Prostor
večnosti, Foto, kino i video savez Vojvodine, Novi Sad, 2003, str.
18-21.
Beleška:
Nije poznato šta je bio konkretan povod da Stevan napiše ovu autobiografsku
crticu. No ipak, može se pretpostaviti da je razlog bio i njegov predstojeći,
jubilarni rođendan, 4. februara 2002, i 66 godina bavljenja fotografijom.
U jednom privatnom pismu g. Borivoju Mirosavljeviću, kolegi, novinaru,
majstoru fotografije, prijatelju i dobrom poznavaocu njegovog rada (budućem
priređivaču fotomonografije Prostor večnosti), Stevan taj datum
pominje i kao moguće obeleževanje Jubileja, do kojeg, međutim, nije došlo.
Te zime je dugo boravio u rodnoj Senti, a samo deset dana po povratku
u Beograd, 17. aprila 2002, Stevan je preminuo. Sahranjen je u Senti,
19. aprila 2002, uz počasti rodnog grada, u prisustvu porodice i kolega,
iz Sente, Beograda, Novog Sada, Sombora, i drugih gradova.
Povodom godišnjice njegovog odlaska, objavljena je fotomonografija Prostor
večnosti, sa tekstom njegove Autobiografije (u knjizi joj je priređivač
dao naziv “Od seoskog do dvorskog fotografa”), uz mnoge druge tekstove
o njemu i intervuje reprodukovane iz štampe i raznih drugih publikacija,
ali i sa zapisima i sećanjima prijatelja i kolega, pisanim posebno za
ovu knjigu.
Monografija je tokom aprila 2003. godine promovisana u Senti, Beogradu
i Novom Sadu, uz uvodne reči poznavaoca Stevanovog rada, fotografskih
stručnjaka, i njegovih kolega, i uz prateće izložbe koje su tim povodom
održane u svakoj od ovih sredina za koje je Stevan Kragujević bio životom
i radom trajno vezan. Svi ovi tekstovi govora i sećanja sačuvani su, sabrani
i objavljeni u knjizi B. Mirosavljevića Antologija fotografije Vojvodine,
knjiga 4, Foto, kino i video savez Vojvodine, Novi Sad, 2003.
|